20 Jan 2016

I - 1 / Pri vrhu, u šljiviku

„Sanak me mori, glava me boli;
Tuđin me mami, iz tuđe zemlje!“

                                                             
„Na šta te, kćeri, taj tuđin mami?“       2. juli 1992.                                        
„Na žute dunje, i na limune!“    

                                              
„Kakve su, kćeri, te žute dunje?“
„Okolo žute, unutra ljute!“






Sigurno je da sam vjerovao u snove. Zašto bih, inače, nabavio knjigu „Veliki tumač snova“?
         Ranije, dok je rahmetli nena bila živa, knjiga mi nije ni trebala. Čim bih joj ispričao šta sam usnio, najprije bi izgovorila „nahajrine dobro“ a potom kratko protumačila smisao mojih snova.
            Proučavajući Tumač uviđao sam koliko su se nenina tumačenja poklapala s knjigom. Čovjek bi pomislio kako ju je baš ona pisala.
            Možda nisam imao ni vremena, ni želje da i sam učim tumačiti napamet. Ipak, najčešće motive koji su mi se u snovima javljali uspijevao sam prepoznati i razumjeti bez obaveznog zavirivanja u knjigu, prije svega koristeći svoju logiku. Tako, na primjer, znao sam da djeca uvijek predstavljaju neku radost. Ali, ako su djeca u snu plakala, ili bježala od mene, znao sam da ću propustiti priliku da se radujem.
            I svaka životinja u snu, ima svoje tumačenje. Pas, naravno, vjernost. Ili prijateljstvo. Ako me je pas u snu jurio, i taman u času kada bi me kao skoro stigao, probudim se i već kao da čujem nenu kako mi govori: „Nekom je potrebno tvoje povjerenje, al' ćeš mu ga, svjesno il' nesvjesno, uskratiti!“
            Tako, konj predstavlja snagu, zmija dušmanina, itd.
           I boje imaju posebna značenja. Bijela je čistoća, crna neka nevolja, nesreća. A kad sam god bio okupljen mislima o nečem što željno očekujem, pojava crvene boje u snu bio je siguran znak da će mi se to vrlo skoro dogoditi...


            Moje jutrošnje buđenje, u mislima je zadržalo posljednje slike sna. Odnekud sam promatrao Redžovu Junđu, livadu koja dodiruje naše imanje. U podnožju, iz potoka, izlazi nekakva vojska. Mnogo vojske. Ne sjećam se dobro, ali im je uniforma bila više crna nego sivomaslinaste boje. Gore pri vrhu, u šljiviku, pasu konji. Rasni, ne znam ni da sam na televiziji gledao bolje, dlaka im crvena, ali ne onakva kakva je obično u takvih konja, već baš crvena kao krv!
            Probudio sam se ne saznavši da li je ona vojska imala namjeru pohvatati konje, mada mi se činilo po njihovim kretnjama da jeste. A, zapravo, samo prisustvo vojske u snu sam tumačio čisto kao posljedicu trenutnih događaja oko sebe. Kako i gdje ću snagu morati upotrijebiti ne mogoh dokučiti. Znao sam, međutim, da će to biti brzo. Vrlo brzo!
            Iako su mi razmišljanja o snu bila stalno prisutna san nisam želio odmah pričati. Sačekaću da sunce izađe, i prijeđe polovinu neba.
               Ali, niti babo niti iko drugi nije imao poseban komentar na moj san, kao ni za moj loš predosjećaj.

                                               ***
Razlog više da i danas obiđem cijelo selo. A pošao sam i s nadom da ću, konačno, čuti dobre vijesti. Svoj san, i svoju nadu, nosio sam od kuće do kuće. San se nije mijenjao, ali je nada postajala sve manja! Razgovarah skoro sa svima. San sam pričao kao da jedino želim sebi malo olakšati, tako što ću dio svoje brige prenijeti i na druge. Koliko god da mi to baš i nije uspijevalo osjećao sam kako nam je nada makar zajednička!
            U trenutcima kada je sunce već bilo pred izmakom, a moja nada još samo tinjala, stigoh i na kraj sela.
            Enver Pekas, u selu a i mnogo šire poznat kao Kemura, meni je mogao predstavljati i najpogodnijeg sagovornika. Iako u nekom vremenu unazad mi i nismo bili naročito bliski, čak nismo imali ni prilike češće se viđati, pogledi na trenutnu situaciju su nam se skoro poklapali. Što nas je, svakako, zbližavalo.
             Naravno da nisam pobjegao od prilike da i njemu ispričam san, uz priznanje zabrinutosti. Mada mi ništa nije rekao u očima sam mu vidio kako nije ostao ni ravnodušan.
            Nije to pokazao riječima, ali jeste postupkom. U tom času smo pošli iza kuće Smaja Pekasa, njegovog amidže, i lagano se prošetali do obližnjeg šumarka, usput nešto neobavezno pričajući.
            Najednom me upita da li primjećujem nešto neobično u blizini. Osvrnuh se par puta svuda okolo, prije nego priznah da niti vidim, niti osjećam.
            Kemura tad, u par koraka, priđe ivici šumarka i vještim pokretom izvadi jedan grmen, otkrivajući sad jasno ulaz u zemunicu. I začuđenost u mojim očima. Koliko začuđen još više bijah zadivljen!
            Otkrio mi je da je zemunicu završio tek jučer, da tako kani pokušati spasiti porodicu, djecu i ženu, majku, sestru, te da sem Boga, njih, njega, i sad mene, niko drugi za nju i ne zna.

                                             ***
            Ma koliko moja zadivljenost činila se beskrajnom utanjanje sela u akšam značilo je i lagano gašenje moje nade. Prizorom koji me zadivio pred očima, potpuno nedokučenom porukom sna, bez nade, ispraćen samo pogledom dragog mi prijatelja, krenuo sam naniže. Prema našoj bajti.
             Bajta, kako smo je zvali, u stvari je bila kamionska cerada, postavljena u Lisniku, šumi povrh naše kuće. Kao takva bi i dovoljna da se smjesti i ovako brojna familija kakva je naša. Trenutno je u njoj nas devetnaestoro. Osim mene, tu je i moj babo Šefik, maćeha mi Hasiba, stariji polubrat Mufik, sa svojom ženom Majdom, te djecom Jāsminom i Jâsminom, najmlađim među nama, kao i mlađi mi polubrat Elvin; zatim je tu i strina Hatidža sa svoje četvoro djece: šesnaestogodišnjom kćerkom Edinom, mlađom Elmirom, te još mlađim sinovima Harisom i Mirzom; pa rođak Mehmed sa svojom ženom Ajkunom, snahom Tidžom, unucima, starim također tek nekoliko godina, Sedinom i Sedinom; kao i nana Nura, inače najstarija među nama.
Djeca su, naravno, nedovoljno razumijevajući ovakvu situaciju, noći ipak provodili spavajući.
Mi ostali smo bili osuđeni da se organizujemo i da na smjene dežuramo ispred bajte. Tišinu noći smo koristili kako bi mogli čuti i osjetiti bilo šta što bi eventualno nagovještavalo da će se neko zlo, ipak, dogoditi.
Radi toga međusobno nismo razgovarali, a i vrijeme, preostalo za odmor u bajti, koristili smo polubudno, kako bi bili spremni reagovati na uzbunu. Posebno posljednjih noći, uglavnom smo se družili s vlastitim mislima. Ja sam noći prije ove sjećao se najljepših stvari...




Trošanj, tipično bosansko selo, na 9 kilometara od Foče prema Tjentištu
(do početka 90-tih na jednoj od najprometnijih magistrala Beograd-Dubrovnik)
protezalo se od lijeve obale Drine do pod planinu Malušu

s ukupno 35 kuća, odnosno 146 žitelja (koji su zanoćili u noći 2/3.juli 1992.)







Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...