„Aoj, Fočo, gdje ti stoje
vrata,
ima l' tamo mog rođenog brata?“
„Mila majko, evo me u Foči, 2/3. juli
1992.
sve krvavo samo nisu oči!“
„Volim svoga najstarijeg
brata,
što mi liči na cara Murata!“
Noćas su mi misli lebdjele oko tajne zvane sudbina!
Dan koji je završio nije mi pojasnio prethodni san ali nije ugasio ni slutnju koja se preklapala s tom nejasnoćom. U toku je Evropsko prvenstvo u fudbalu, umjesto Jugoslavije otišla je Danska, imao sam svoje razloge zbog kojih sam sada simpatisao domaćina Švedsku. Jedan je i to što mi se jako dojmio njihov golman Tomas Raveli. Prije nekoliko dana sam rizikovao, boravio sam u kući kako bih ispratio polufinale. Finale nisam gledao, proganjao me ružan osjećaj. Pokušavam uporediti ovu noć s tom.
Uslonjen na ceradu osluškujem svoje srce. Mirno je. Gledam u mrak, u pravcu kuće. Još sam potpuno miran. Mrak je, ali zatvaram oči. Čekam da se misli počnu oslobađati. Djeluje, osjetim promjenu. Mozak mi govori kako ovo nije prvi put da ne razumijem stanje u kojem se nalazim. I kao da me poče obuzimati osjećaj koji sam imao kad je sve ovo i počelo.
Zapravo, kad sam ja osjetio da je počelo.
Tog aprilskog
jutra ulazak u fabrički krug „Maglića“ ni prividno nije ličio na neka ranija.
Ovaj put smo ušli s jasnim osjećajem kako nešto nije u redu. Sve je, odmah,
popraćeno i živim prijenosom Radio-Foče, događaja vezanih za podjelu opštinskog
MUP-a na „srpski“ i „muslimanski“, i
pokušaja srpskih policajaca da što prije završe potpunu podjelu grada, koji se,
na kraju krajeva, podjelom „Fočatransa“ prvi i počeo dijeliti. Rukovodioci
naših pogona su, umjesto organizacije proizvodnje, prebrojavali ljude koji su došli
na posao. A svi skupa smo sabirali, dijeleći se na Srbe i Muslimane. Podatci da
nedostaje tek četvrtina Muslimana i čak četiri petine Srba već su izvodili određene
zaključke. Uprkos tome moj pogon je naložio kotlove do maksimuma, iako naši
potrošači i nisu kanili početi s proizvodnjom. Zato smo svi skupa mogli pomnije
pratiti radio-prijenos.
Nadali smo se da neće, a osjećali da
hoće! I, puklo je! Vijest da je pala i prva žrtva lišila nas je sumnji,
nevjerice i nade. Oni koji su lično poznavali policajca Abida Ramovića, nama
koji nismo, pokušavali su predstaviti prvu fočansku žrtvu, čija je pogibija,
između ostalog, predstavljala i alarm za napuštanje pogona.
Šef
naše smjene Husein Barlov Husa oslobodio je sve radnike daljnjeg boravka u pogonu,
uz nadu da se skoro ponovo vidimo, kad se ovo smiri. Mene je izuzeo, s obzirom
da smo komšije, kako ni on ne bi baš sam išao kući, a nakon što ispustimo paru čiji
je pritisak bio prijetnja da, možda, cijela fabrika, ne isključujući mogućnost
kako bi isto zadesilo i neku bližu okolinu, kao jedna velika eksplozija ode u
zrak!
Poslije oko sat vremena, odnosno po našem izlasku, svi „Maglićevi“ pogoni ostali su pusti, predskazujući zlo koje će se početi događiti...
Prve naznake smo osjećali putem. Putem kojim smo mnogo puta prolazili i noću, idući iz druge ili u treću smjenu. Nikad tišina nije bila takva, negdje bi se uvijek naziralo poneko svjetlo a i auta bi povremeno prolazila. Tog dana kao da su svi bili u svojim kućama, uz svoje radio prijemnike. Ćutke smo žurili i nas dvojica, gazeći cestu, pustoš i tišinu. Vrativši se u normalu smao u jednom trenutku, na Markovom orahu, kad se iza krivine iznenada pojavila bijela fića, naglo zakočivši tačno pokraj nas. Dragan Mališ, veterinar iz komšiluka imao je brata Milovana koji se liječio na Psihijatriji u Fočanskoj bolnici. Kroz plač nas je pitao znamo li šta se dešava, odmah kazavši kako je i on član SDS ali da nije vjerovao d će u ovo izaći, postavivši i pitanje znamo li može li se kroz Foču. Nismo mu mogli ništa konkretno reći, nije nam ga bilo teško razumjeti ali i sami smo imali sličan problem, samo u suprotnom smjeru.
Brzo smo prošli kroz tišinu Mješaja, osjetili smo da u Mujovoj kući nikoga nema, odbijali smo pogled pružati ispod ceste, kući Gojka Filipovića. Zaključana vrata smo vidjeli i na kući mog amidže Rama, a prisustvo porodičnog ambijenta izostalo je i kada smo prolazili pored moje kuće.
Razumjeli smo situaciju, bilo nam je jasno da je naša četa ponovo aktivirana, sa srarim planom odbrane sela. Još smo skupa išli do naših Bista, odakle je po zadatku Husa otišao naviše u
Džikovine, a ja lijevo na Stupove.
***
Prođoh iznad bajte. Pogledom tražih Stupove. Iako mi oči
nisu, sem mraka, ništa drugo mogle vidjeti, vratih, na trenutak, taj osjećaj
ushićenja koji imasmo u tim prvim pokušajima organizacije odbrane.
Osjećam Remziju
Čorba, svog partnera iz tih dana, ponovo pokraj sebe. Opet smo na stražarskom
mjestu br.1, u granju iznad Stupova. Gledamo prema Sjenokosu, a uši nam pune
detonacija koje dopiru iz pravca Foče. Volio je Remzija pogled često okrenuti i
na tu stranu, i obradovati me ako bi upratio koji projektil upućen s
muslimanske strane Drine.
Djelovao je vrlo sigurno i samouvjereno. Davao je i
meni dodatnu hrabrost. Fascinirala me je njegova iskrena zaljubljenost u
vlastitu pušku, pravljenu od vodovodne cijevi. Nije strijemio kakvoj boljoj,
bio je siguran kako u slučaju napada na selo i ovom može sebe odmijeniti. Volio
mi je, često, objašnjavati da su važnije hrabre ruke nego dobra puška, te da
ova njegova nikako ne može izdati. Kao da čujem ponovo njegove riječi: „Samo je
lagano nasloniš na ramo, nanišaniš i...“
Stresoh se kao te noći, kad
je nehotično opalio. Činilo mi se da puška ne može tako jako opaliti. Foča je
već bila zauzeta od strane Srba, tako da smo, u neku ruku, svi mi očekivali kada
će i nas napasti. Pucanj u pravcu Sjenokosa, u ušima svih ostalih - značio
je baš to!
Za nekoliko minuta
cijeli Trošanj smo podigli na noge. Ali i Srbe, koji su se, valjda, u tom času
pribojavali našeg napada! Remzija je, poslije toga, žestoko kritikovan. Predbacivano
mu je i da je ispalio prvi metak u Trošnju. To jeste stajalo, ali bez kritika.
Taj metak, ispaljen bez namjere, provjerio je budnost našeg sela!
***
Zavrtih glavom, pa pogled spustih prema Drini. U pravcu
objekata Turističkog naselja „Buk Bijela“, u koja su, u međuvremenu, stigli
„Beli orlovi“, dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore. Zurim u jednom pravcu, oživljavam dva različita osjećanja.
Poslije pada Foče živjeli smo neko vrijeme kao u getu. Nismo mogli nikuda iz sela, no dopušteno nam je povremeno da se poslužimo telefonom. Fehim, jedan od braće, studirao je u Sarajevu, zbog ispita nije dolazio za bajram. Vjerujemo da je tako bolje za njega, ali još ne znamo. Nismo znali ni je li pametno da ga zovemo ali bratska, i roditeljska ljubav katkada zanemaruju strahove. Bez obzira što jedan drugome nismo mogli sasvim iskreno predočiti situacije koje nas trenutno okružuju, ipak smo jedan drugome čuli glas.
To ostaje lijep osjećaj, valjda ne preraste u čežnju. Dugo već nam taj telefon nije dostupan, iz razloga što su u objekte, u međuvremenu, stigli "Beli orlovi", dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore. Situacija u getu postaje sve još gora, a naši komandiri odlučuju da izvrše novo pregrupisavanje. Svi smo povučeni u gornji dio sela, kako bismo smanjili liniju odbrane te lakše izveli daljnju evakuaciju, preko Maluše ka Zelengori, ako šta takvo bude neophodno.
Foča
