„Ono što nije zapisano, kao da se nije ni desilo...“
Inače, ovo je moj drugi napisani roman. Kažem, napisani, jer svi mi koji prođemo kroz ovaj dunjaluk, za vrijeme svoga boravka proživimo na desetine, stotine romana. A tek rijetki se odluče da neke od njih ispričaju, zapišu.
Čak mi se čini da u vremenu o kojem ću govoriti, svaki novi dan je pisao novi roman, svakome od nas koji smo, tada, bili negdje ovdje. Koliko nas, puta koliko dana...
Nažalost, svakodnevno je ostajalo po nekoliko započetih a nedovršenih romana!
A to, doista, bijaše vrijeme potpuno drukčije od svakog drugog vremena! Tada je sve bilo drukčije. I mi, i sve oko nas. I stvarno i nestvarno, istovremeno. Kao nikada.
Jednostavno, skala vrijednosti svima nam bi podešena na realnost. Ni prije toga, a ni poslije, nećemo iznad svega cijeniti svaku sekundu svoga života. I, istovremeno, osjećati koliko je naš život relativan!
Kada smo, još, osjećali dužno poštovanje prema, recimo, kamenu koji se našao baš tu i omogućio nam da ga iskoristimo za prijeko potreban predah? I, da li ćemo ikad više osjetiti onakvu zahvalnost zbog „dva dima“? Da li smo to nekad prije osjećali i zahvalnost, sem ličnog zadovoljstva, samo zato što nas je neko ponudio fildžanom kahve? Na kraju, da li ćemo ponovo nekad biti imuni na sve ovozemaljske nedaće, na zimu, umor, glad i žeđ, na smrt...?
To bijaše baš takvo vrijeme. I teško, tužno, i nesretno i surovo, ali nažalost realno! I, u svakom slučaju, naše.
Upravo o tom i takvom, svakako našem, vremenu, pričat ću u narednim pričama. U svakoj, osim u uvodnoj!
Sem uvodne, sve ostale povezuje jedna jaka zajednička nit. Stvarnost! Sve one su se, ipak, dogodile! Tragao sam način da i nit stvarnosti, uvijek sam od sebe dovoljno čvrst, probam nekako predstaviti još čvršćom!
Pa, svako moje prisjećanje na neki dio tog vremena obavezno počinje osjećanjem koje me je i tada najjače obuzimalo. U svakoj situaciji koja mi se činila dovoljno dramatičnom i uzbudljivom, češće tek pošto bi prošla, na pamet bi mi padala i neka (bosanska) sevdalinka. Činilo mi se kao da smo, i mi sami, dio neke sevdalinke. Nekad tužne, nekad malo veselije... u vremenu kada se sevdalinka nije samo slušala i pjevala, nego i živjela!
Baš zato sam na početku svake priče, umjesto imena ili broja, citirao nekog od velikih naših, uglavnom neznanih narodnih pjesnika, i to stihovima koji su mi u toku pisanja, po mom ličnom mišljenju najiskrenije nadopunjavali samu priču.
Svi pisci koji su pisali o stvarnim događajima, neminovno su umetali i nešto iz vlastite mašte. Ovim događajima to nije bilo potrebno.
Imate se pravo povremeno zapitati da li se to baš tako desilo. I mi smo često razmišljali: „Da li se, ovo, baš ovako, i baš nama dešava?“
Sada, kao i tada, isto je objašnjenje: Tako je, valjda, moralo da bude!
Ne bježim od dominacije autobiografskog. Sve sa željom da se što vjernije i bliže držim istine. Pritom sam pokušavao i da ističem ono što i sevdalinka najviše ističe – osjećanja. Zato sam sve priče pričao s aspekta i mjesta u kojem sam se lično nalazio, u datom trenutku. Gdje sam za cjelokupnost priče smatrao da treba, navodio sam i prepričavanja nekih događaja, od drugih...
Ja ne želim biti glavni junak, već neko ko je imao čast da dio svog života provede u druženju s pravim junacima! Veliki dio njih, nažalost, više i nije među živima, a tek koliko ih nisam ni stigao upoznati, samim tim ni ovdje spomenuti!?
Zato, na kraju, želim se izviniti svima, čija sam djela, ili riječi, možebiti, dakako ne namjerno, pripisao drugima, ili pak tuđa njima; te još istaći da je u tom vremenu, sigurno, bilo i dramatičnijih događaja, i jednako velikih ličnosti koji svoja osjećanja nisu imali priliku kome ni ispričati. Stoga, osim velikim ljudima pomenutim ovdje, ovu knjigu posvećujem i svima ostalima koji su svoju veličinu pokazivali u tom vremenu kada se ljudska vrijednost malo drukčije mjerila!