Zmaj
preleće s mora na Dunavo,
i
pronese pod krilom djevojku,
a
pod drugim ruho djevojačko.
Kad
je zmaju žeđa dodijala,
spusti
zlato na zelenu travu,
posla
zlato u goru na vodu.
Al'
za gorom tri dobra junaka.
Jedan
veli: „Čijej' ovo zlato?“
Drugi
veli: „Da je uhvatimo?“
Treći
veli: „Da je obljubimo?“
Zlato im se i od sebe
kaže:
„Ja sam kćerka timar-teftedara,
a
unuka sa Bosne vezira,
vjerna
ljuba Ibre bajraktara.“
Govorila tri dobra
junaka:
„Hajde, braćo, da je ostavimo;
Rad'
timara timar-teftedara,
a
od straha sa Bosne vezira,
rad'
jaranstva Ibre bajraktara!“
Vrijeme je bolje nego je noćas slutilo, osim
zauzete kružne odbrane proplanak smo koristili i da se izlažemo koliko je
moguće suncu, koje se povremeno promaljalo razbijajući oblake koji su više išli
uz situaciju u kojoj smo. Zato se sunce bolje slagalo s našom promjenom, inače
vrlo kolebljivog raspoloženja.
Sve nestrpljivije smo iščekivali povratak
izvidnice. Činilo nam se kako se predugo zadržala.
Osim što se nadamo povoljnim vijestima,
prestajemo razmišljati o Džemu i ostalima. O čemu se sad zapravo priča, i ponovo
za sve pokušava okriviti Mišo.
Nije
se branio, ali ni dao na se.
-
Niti sam koga ustavljao, niti ću – bio je mirniji
nego jutros, ali jednako odlučan – meni da je cilj sam preći, ja bih to lahko
uradio! Uzeo bih dvojicu-trojicu, ili petoricu, i prošao kud ja znam! Ali mi
nije to cilj. Već da svi pređemo, ili nijedan. Ako Bog da, svi ćemo proći. Ako
budemo pametni i strpljivi! Bolje nam se deset dana vijati ovuda, pa nasigurno
proći, nego odmah poletjeti, pa nadrljati. Što se ovih tiče, ako su prošli, a
nadam se, svaka im čast. Bilo bi mi drago. Daj Bože da bude tako. I, ko god još
hoće sam da ide, ili da napravi svoju grupu, neka ide odmah. Isto će mi biti
drago ako uspiju. Ali bih volio da što prije mi ostali saznamo na čemu smo.
Zašto? Zato što ću ja odgovarati samo za one koji ostanu sa mnom.
Poslije ovih Mišovih riječi, suprotno mojim
očekivanjima, situacija se nije smirila. Posta još vidljivije kako „ima još
Muja Pača i Atifa Biča“. Samo su ranije teže dolazili do izražaja. I dalje je
Mišo bio najkrivlji, ali mu se sada dodavaše i ostali Madešci. Priča je slutila
da dovede do mogućnosti da na kraju ostanu sami Madešci. Uz mene, Mufa i
Latifa, čiji su već otišli, te Senada Hadžića koji nije ni imao nikog.
Spas je mogao biti povratak Zaima Kovačevića. Da
je donio druge vijesti!
-
Dolje je situacija još gora, sad je nemoguće
proći...
Tu sam rečenicu jasno čuo. Ostale i nisam, zbog
udaljenosti, i gunđanja zbog kojeg mi se bliže nije ni prilazilo. A i mogao sam
naslutiti. Primijetili su četnike i ovdje. Duž Sutjeske, duž ceste... na sve
strane.
Opet nam je čekati. Koliko uspjedoh razumjeti,
najviše na osnovu onog što sam čuo od sve glasnijih galamdžija, do pred zoru.
Kako se negodovanja stišavaju, saznajem i ostalo.
Odavde se nećemo sklanjati, tu ćemo i konačiti. Prostor je dobar, a i blizu smo
pokušati kad bude najpogodnije. Kad ne bude noć najtiša, a prije nego se
razvidi.
Mišo je imao još ideja. Prva je bila da još
jednom pokušamo dobiti nekog na Trebovoj. Potajno smo se nadali, ali
razočarenja više nije bilo.
Definitivno smo mogli uraditi drugo što je Mišo
predložio. Konji nam više nisu potrebni, čak su postali suvišnim. Sve što se
nalazilo na njima, ostavljamo ovdje. Bilo je tu raznih mina i eksploziva, par
osa i zolja, jedan erpege, one tri jurišne šesetke, kao i nešto tromblona i par
sanduka municije. Dozvoljeno je i da se svako dodatno rastereti. Bilo je onih
koji su bili ponijeli i hiljadu-dvije metaka. Tako smo, poslije policajke,
ostali i bez dvanaeske.
Dok smo i tu stanicu povjeravali zemlji na čuvanje,
ja sam u grudima pritiskivao i tugu za njom. Iako sam znao da tako treba. Ona
je bez akumulatora beskorisna, a akumulator nositi bila bi ludost.
Od
onoga što imah u rancu, nisam se ničeg riješio. Iako sam razmišljao, bilo me se
glupo gledati s karabinom u rukama, tek s par fišeklija s njegovom municijom, i
redenikom duple nule oko pasa. Ta bi lovara trebala biti kod Džema, dok meni
ova njena municija služi kao opasač. Nije mi smetala, ni teška bila, i dalje mi
je lijepo stajala, pa je samo zato i zadržah. Tablica gađanja, digitrona, čak i
blokića u koji sam bilježio računanje elemenata, bi mi žao, dok sam vjerovao
kako nam karta i ručna busola još i mogu koristiti. Mufo se, i dalje, nije
želio odvojiti od klipače, jedinog što je imao. Makar svi u njoj gledali samo
njegovu želju za jednom uspomenom, vjerujući kako je mogao odabrati nešto
lakše.
Požurio
sam u dnevniku opisati predanost kojom smo pristupili ovom zadatku, gdje je
glavno trebalo biti to da smo bili prezadovoljni, rekao bih kolektivno se
divili obavljenim, vještim maskiranjem i još vještije prikrivanjem tragova,
ipak se ja najviše zamislih svojoj odluci da zadržim redenik.
Ni
ja do sada nisam shvatio kako pri trampi pušaka s Džemom nismo o svemu vodili
računa. Svjestan sam da je sad kasno za ispravak, činjenica da sam sad sa svega
pet metaka nije povećala moj strah, ali jeste stid. Trebat će mi vremena da
zaboravim na ovo, dotle ću se boriti s osjećajem da to svi znaju i svaki pogled
prema sebi prihvataću kao prijekoran, prezriv, u najboljem slučaju ironičan.
I
ne znam kada i na koji način ću to ostalima priznati. Znam da ću tada možda
doživjeti ovo što sada osjećam. Ako, i zaslužio sam.
