Šta to radiš, Maro?
Šta to radiš, lijepa Maro,
Šta to radiš, Maro?
Vezem ćilim, Jovo!
Vezem ćilim, lijep' Jovane,
Vezem ćilim, Jovo!
Kome ćeš ga, Maro?
Meni, tebi, Jovo!
Pođi za me, Maro?
Čekam jesen, Jovo!
U jednome Šeks nije griješio. Što nas je dočekalo, na sve je ličilo osim na artiljerijski položaj.
Da
bilo šta na to kažemo, malo nam je sačekati. Potrefio se trenutak kada su momci
upravo gađali.
Stajali
smo i gledali. Ja i Glibo razmijenismo par pogleda, što Šeksu nije promicalo.
Nakon
tri ispaljena projektila dočekalo nas je neskriveno ushićenje na položaju, a
sve skupa bi vrijeme da im se pridružimo.
Bez
drukčijeg razmišljanja, pustih Šeksa da prvi govori. Još jednom čuh kakav sam,
ili kakav bih trebao biti.
Utisci
se nadopunjuju. Nakon početnog lošeg, svjedočili smo volji, trudu, želji,
znanju, u mjeri koje su imali i pokazivali, što stvori sliku da se ovim momcima
malo šta ima zamjeriti. Potom, nije bilo sporno da i oni veoma cijene, poštuju,
te vjeruju Šeksu.
Međutim,
nije ostalo neprimijećeno i malo razočarenje, ma koliko su Šeksu vjerovali,
umjesto dvadesettrogodišnjaka očekivali su nekog starijeg, valjda i
ozbiljnijeg. Očito je ovdje snažna sujeta kako je artiljerija rezervisana za
one srednjih i starijih godina, koji nisu baš za puške i rova.
Uz
ove, meni se povrati jedan stari osjećaj. Prisjetih se Grepka, pomalo slične
situacije. Ni tada nisam viđen onakvim kakvim sam se nastojao pokazati...
Sada,
ipak, imam veće šanse. Računam s tim, a i Šeks mi je dao potrebnog vremena.
Neću
njemu protivrječiti, niti odmah ove ljude ubjeđivati da prvi utisci katkad
dobro varaju. Jedno sam znao, iznevjeriti neću.
Ne
moram nazor biti baš kakvim bijah predstavljen, ali ne smijem biti gori nego
što doista jesam. Ni gori, niti drugačiji.
Neki
filozofi su rekli da krajnosti ne postoje, samo sredina. A do nje se često ne
stiže direktno, već postupno. A tada se kreće od onog najočitijeg.
-
Šta vam je ovo? – prvo je što pitah a što se
ticalo razloga naše posjete, pri tome pokazujući na gomilu pobodenih pritki,
koje mene i Gliba više asociraše na stazu za slalom nego na artiljerijski
položaj.
-
Piketi! – odgovori poluzbunjeno onaj isti što i
sa Šeksom pričaše, a koji je, vjerovatno, nekim njihovim ranijim dogovorom
trebao voditi cijeli dijalog.
-
Pretpostavljam. Ali, dajte mi malo pojasnite kako
to funkcioniše, kako se snalazite!? – trudio sam se da u glasu bude osjetna
moja nezlonamjernost.
-
Kako misliš, kako se snalazimo? – ton sagovornikov
je bio prijatan, iskren, s naglašenom željom da se ovim razgovorom riješe
problemi, ukoliko ih ima.
-
Mnogo je piketa, ciljeva, jeste li sigurni da
svaki znate napamet. Da se neće desiti da posefite?
-
Na svakom smo napisali ime cilja! Ali, iako ove
glavne ciljeve znamo napamet, uvijek provjerimo - za svaki slučaj!
-
Hm... A, de mi recite, ako nije tajna, šta ste
maločas gađali?
-
Popovu kuću. Tu su najčešće skupljeni kad nešto
dogovaraju.
-
Mislim, nemojte mi šta zamjeriti, ali ja bih
pogled'o listu ciljeva, a onda i...
Ja
sam morao stati u po misli, njihov vezista je najavio novi zahtjev za gađanje.
Šeks odobri što se ja odlučih ne miješati se ni sada.
Dok
sam ja, držeći se postrani, zamišljao kako izgleda njihov rad, upravo se i na
djelu otkri o čemu sam govorio. Istina, opet je posluga djelovala brzo, uz
također očiglednost da je i ovaj cilj već ranije gađan.
Ni
spremnost onih na improvizovanoj osmatračnici nije pružala prilike za veće
primjedbe. Njima ćemo se i mi pridružiti, a pošto je i Šeks klimajući glavom
ispratio onoga čiji je zadatak bio da u mnoštvu piketa pronađe prave, na kojima
valjda i piše „Raskrsnica Dobrošin“, u punom ili skraćenom obliku, svejedno.
Kako se radilo o poznatijem cilju, sve i nije izgledalo previše sporo, ali je
bilo i jasno kako uvijek ne mora biti tako.
Nikakve
zlobe, bilo čega sličnog s naše strane, zajedno s njima se radovasmo prilično
preciznim pogodcima.
Potrefile
su se i neke sretne okolnosti, jedno od vozila je baš promicalo raskrsnicom.
Istina je da se nije zaustavilo, da je zamaklo, ali smo ga lako doveli u vezu s
nekom od ranije ispaljenih mina.
Nestrpljivo
smo čekali trenutak kada će se vratiti, odnosno novu komandu za gađanje. Ali, i
jedno i drugo će izostati.
-
A, gdje se nalaze ti što naređuju, što vas
navode? Kad gađate ciljeve koji se ne vide odavde? – pitao sam, jer me u tom
trenutku upravo to i najviše zanimalo.
-
Taman gore – pokazivaše na kosu sličnu ovoj, ali
znatno uzvišeniju.
Nisam
to dalje komentarisao, ali se i definitivno mogoh složiti da se ovim momcima
nema šta prigovoriti. Da sam se raspitivao, nisam siguran da bih među njih
desetak našao ijednog stvarnog artiljerca.
Tako,
ostadosmo kod one prve, i jedine primjedbe.
Uzeh
šemu ciljeva, vidjeh širok dijapazon, ali koji se opet mogaše svesti na tri
Osnovna pravca. Onome, koji je i govorio sve vrijeme, objasnih svoje zamisli,
te svi zajedno domalo povadismo i pobacasmo sve pikete, odabravši i postavivši
tek potrebnih šest, za svaki OP po dva.
-
Evo, sad već liči na položaj, a ne onako: k'o
Bojan Križaj birvaktile... – na kraju se htjedoh rastati ovim riječima, ali
poslije Šeksove najave da ćemo kod sljedeće akcije i mi biti s njima, još i
dodah - u redu, pomoći ćemo koliko možemo!
