Kolika je u Pr'jedoru
čaršija,
još je veća moje drage
avlija.
Po njoj šeće lijepa
Đula majkina,
u ruci joj zlatna čaša
šerbeta.
15. avgust 1993.
Daj mi, Đulo, zlatnu
čašu šerbeta,
ja ću tebi zlatan
prsten s imenom.
Neka znade sva Pr'jedorska
čaršija,
da te ljubim, l'jepa
Đulo majkina!
Tako
je i bilo. Bijahoše četiri dženaze, pune se i ovdašnja mezarja, odala se počast
posljednjim poginulima, iskoristila prilika da se prisjeti onih ranije, sa sve
manje priče kako je koji poginuo.
A
ko bi, onda, još i pominjao Abida Hajdarevića. I, ne samo Abida.
Nema
se ni vremena, rat je. Ovaj put su ustaše napale. Pretpostavili su vrijeme
dženaza, željeli su to iskoristiti.
Ali,
bio je to samo signal za Šeksa, i naše diverzante. I obje čete, koje ponovo
preuzimaju dio linije.
A
i mi smo, prema naredbi, trčali na artiljerijski položaj. Tamo ostali do
akšama. I duže, u vrlo prijatnom razgovoru s ovdašnjim artiljercima.
A
s obzirom da su ustaše ovaj put slabije napadale, samim tim smo i mi manje
gađali nego prošli put. Kada je okolo situacija takva, onda ima više vremena za
priču.
Pričao
sam o svojim utiscima o ovome kraju, zbrajajući prijatnost moga i Saljinog
domaćina u Voljevcu, sa sličnim, viđenim i doživljenim u Pridvorcima.
Artiljerci su cijeli kraj predstavljali takvim, posebno faleći djevojke, pa
nemah izbora do s Ahmom i Glibom skovati plan da jedno od sela upoznam i s njima
u društvu.
Salja
će, kada se vrati, ići tri od šest dana na položaj. A Ahmo je, kao i ja, momak,
dok je Glibo pominjao čistu želju da malo bolje osjeti ovaj, ipak nešto
drukčiji kraj od našega, upozna neke nove ljude, običaje, pri čemu mu ni pri
kraju misli nije da bi prevario ženu, bez obzira što su razdvojeni još od samog
početka rata. Možda sam mu i ja vjerovao, Ahmo ga je još i bolje poznavao, ipak
smo obojica jedva čekali vidjeti njegovo ponašanje u situacijama do kojih će
moguće doći...
Ovdje
se Glibo držao onako kako se i predstavlja. Možda je baš on najzaslužniji što
su ovdašnji artiljerci za svega nekoliko dana svoje raspoloženje prema nama, od
umjereno rezervisanog promijenili do krajnje povjerljivog i prihvatljivog. Ja
sam lično više se obazirao na ono što je Šeks rekao, s te strane se trudeći da
ni na koji način ne uđemo u bilo kakav međukonflikt, Ahmo je otprilike samo
slijedio mene, dok je Glibo jedini direktno težio da čim prije ovi spoznaju nas
same, nas i naše namjere. Da su potpuno prijateljske, i ja sam neki dan
nagovijestio, a od danas su otklonjene sve sumnje.
Posebno
im se dopao način na koji se Glibo šalio na račun ustaških sela Gliba i Jurića.
Prezimena žitelja prvog nisu identična njegovom, ali su veoma slična. Osim što
ih je nazivao rođacima, šalio se i da bi odbio ići u napad, odnosno da bi u tom
slučaju napadao samo na Juriće. A takvim su šalama skloni samo umjereni ljudi.
Osim
Glibove umjerenosti, vrijedna je i iskrenost koju pokaza njihov računač.
Pomislih da je i više nego Šeks dao značaja tome jedinom što sam na položaju
izmijenio, nekoliko puta ponovivši da im je sada puno lakše vladati položajem.
Nije
propustio priliku da, iako ne baš najdirektnije, pomene njihovog načelnika
artiljerije, kojeg opisa kao nadmenog, bahatog, egoističnog, i otprilike
jedinog stvarnog razloga što ih je do sada onako loš glas bio.
Za
ove momke je još zanimljivo da su svi iz Voljevca i ona dva-tri najbliža sela,
te nam neće biti problem nekad prihvatiti i njihove pozive, pri čemu ne mislim
remetiti ono što sam sa Saljom započeo, što kanim nastaviti s Ahmom i Glibom...
***
I
duže bismo ostali u prijatnom muhabetu, ali se desi nailazak, povratak Šeksa.
Lijepo
je vidjeti osmijeh, pa i na tuđem licu. Još, na licu dragog ahbaba. A ovaj
Šeksov mi je baš trebao.
A
on, Šeks, sav raspoložen. Za priču.
Priča
o današnjem napadu ustaša, više o prošlom našem neuspješnom, a najviše o onome
što slijedi.
-
Jebene ove ujke ovdje – na kraju, sve i rezimira
– kada oni napadnu, jedva čekaju da ih dočekamo, vratimo. Pa onda, još jedvije
čekaju da mi napadnemo, da razgule. Njima se nikako ne biva na ovim gudurama.
Jedino, njihova Komanda nekako stigne neke druge, beli iz Hrvatske, koji
ponešto vrate, odbrane.
-
Ama, ako je tako, kako da se taj Dobrošin još
drži? Uzmimo gudure iznad, i oni će ga sami napustiti!
-
Ma nije problem uzeti Dobrošin, niti bilo šta
drugo. Eto, ja sam im uvijek govorio neka meni daju najgori pravac, bilo koji,
ja ga uzimam sa svojih dvadeset ljudi. Problem je to odmah sve i zadržati. Evo,
i ovo jučer je bila samo neka provjera, nije ni bio cilj da se nešto uzme, samo
da se ujke preduhitre.
-
A četiri borca poginuše!?
-
Jeste, ali... Kad krene ta, prava ofanziva,
izginuće manje ljudi. Znaš, treba i ujke razvući, umoriti ih. Zato se sad
čačka, a kad bude pravo vrijeme idemo cijelom frontom!?
-
A, priče o izdajama?
-
Gluposti, ko će to raditi. Osim, je li, logično
je da i oni imaju obavještajce, a da i mi imamo kosovaca među nama. Mislim na
Armiju. Ali da neko, lično iz ovog sela, ide i dojavljuje... Niđe veze, pa vidio
si da se tek veče pred akciju dogovore detalji, kuda ko, u koliko tačno...
-
Volio bih da je tako...
- Ama, nek si ti meni doš'o! Nas dvojica ćemo ovdje
čuda da napravimo!?
-
A, da ti nisi ranjen, malo, u glavu!?
-
Pa evo, vidio si, i ono neki dan, i ovo večeras
ste odlično odradili – Šeks se samo kratko osmijehnuo na moju upadicu, a riječima
je nastavio kao da misli ozbiljno.
-
Pa sad... Što se mene tiče, sve je bilo uobičajen
rad na položaju. Njihov računač račun'o, posluga nišanila i gađala, ja samo bio
tu.
-
Sasvim dovoljno. Nego, sad će ovdje malo ohanuti,
zatutnjat će na nekoj drugoj strani...
Još
smo pričali, ali ja i dalje nisam znao koliko je Šeks doista informisan, koliko
sluti, a koliko se zapravo šali. Jedno nije promijenio, ostao je napopravljivi
optimista. S njim, i ja postajem puniji optimizma. Takav je Šeks, takav sam i
ja.
Kada
smo se u Voljevcu rastali, ja se dadoh taj novi optimizam još širiti. Samo da
se potvrdi ono što je rekao o predahu.
