XI - 16 / Jasno se vidjela sjenka

Na Bembaši, na Babića bašči,
tri djevojke bostan posijale.

Naokolo pšenicu bjelicu,
u sredini dinje i karpuze.
              

                   
Navadi se jangin momče mlado,
pokrade im zelena bostana.                    16. avgust 1993.                            

Tri djevojke stražu postavile,
uhvatiše jangin momče mlado.

Prva veli: „Da ga osudimo!“
Druga veli: „Da ga objesimo!“
Treća veli: „Meni oko vrata!“

Male drugare sretnem, zajedno brojimo koliko je Salji do povratka. Oni su uvjereni da će se vratiti, ja i nisam toliko siguran. Ali, obećao sam da ćemo sutra skupa dočekati kamion koji će večeras krenuti put Tarčina, gdje je zborno mjesto tih što su na dopustu. A onda, sva četvorica pravac njihova kuća. Poslije, prva prilika i nas dvojica nastavljamo obilaziti cio kraj.

 S druge strane, Ahmu i Glibu objašnjavam da smo umorni, te da šetnja u neko drugo selo može još sačekati. Hoću ih razumjeti, oni su rijetki koji nisu našli sebi domaćina, pa iako je situacija s hranom bolja nego igdje, stoji i prividna ocjena jednoličnosti.

Tako, uspijevaju oni mene ubijediti. U jednom su u pravu, to susjedno selo, taj Boljkovac, koji je ne samo imenom dosta sličan Voljevcu, nego je i sam bogato posijan, gdje većina usjeva već pomalo truhne. Otkako je rata s ustašama, pod stalnom je snajperskom i minobacačkom vatrom, iz Dobrošina. Otud i tolike želje za zauzimanjem tog ustaškog uporišta, otud i posjete ovom selu, i njegovim baštama - samo noću!

Prihvatam i drugo, činili to i mi, ili samo koji to već čine, opšte mišljenje nas o mještanima, i njih o nama, izmijeniti se neće.

I treće, prihvatam da je i meni bitno da i odnosi među nama budu što bolji, da međusobno povjerenje, ma kako da je već snažno, biva još snažnije. A to znači, ako će oni htjeti nekad mi praviti duštvo u obilasku nekog od okolnih sela, mogu i ja noćas s njima u krađu luka i paradajza! Nismo gladni, ali...

Nepovoljnost jeste što Boljkovac ustaše katkad znaju i noću tući i mitraljirati, ali u smirivanju nagona za mirisom zrelog i svježeg paradajza, sutra negdje i pečenjaka, sve s primjesom i mirisa zavičaja, nešto ranije mladosti, postoji i pogodnost u vidu još jedne specifičnosti ovog kraja u odnosu na naš. S obzirom da su kuće grupisane, ovdje vrtovi nisu uz njih, izdvojeni su i međusobno uvezani.

 

                                  ***

Sačekali smo noć. A onda, već na samom našem polasku dalo se vidjeti kako ovo ni jednom od nas baš ne basta.

Koraci su nam bili poteški, glave su stalno lijetale lijevo-desno. Čak je Glibo dva puta predlagao da se vratimo.

Međutim, to je ono što se meni nije sviđalo, podsjećao sam da - od povratka nema napretka!

Sem toga, šapnuh da nam ovo može poslužiti i kao kakva vježba borbenih djejstava u kojima će biti potrebni oprez, tišina.

Snalaženje! Ono nam je krenulo od ruke. Do izdvojenih vrtova smo došli precizno, pri čemu smo mogli biti sigurni da nas niko nije primijetio. Pošto se smatramo dobrim artiljercima, to bi i trebalo da nam je lakši dio.

Na ivici vrtova zastajemo. Da osmotrimo situaciju, pošto je bilo potpuno logično da nismo jedini koji smo procijenili kako je noćašnja blaga mjesečina idealna upravo za eksperimente ove vrste, posebno što smo upoznati da su to neki već radili. Dakle, treba ostati pritajen neko vrijeme, i otkriti dio koji je slobodan.

Za to nam je trebalo dvadesetak minuta. Toliko smo šćućureni osluškivali svaki šum. Pri tome nam se činilo kako je na sve strane živo.

I to pokaza da u ovome nismo najvještiji, jer nismo tačno razabirali šta je od toga samo vjetar a šta neko ko je možebiti manje oprezan nego mi. Svi ti šumovi nekako brzo nestaju, smjenjujući se s tišinom.

Neka naša objašnjenja su išla ka tome da drugi rade drukčije. Manje se obaziru, jednostavno zapikaju trenutno slobodan dio, uskoče u njega, brzo naberu koliko su planirali, te još brže razgule nazad. Pri tome se još manje osvrću na mogućnost hoće li, i koga usput sresti. Jedino im je važno da su u oba slučaja izbjegli ustaške metke i granate.

Nama, opet, ono prvo izgleda bitnije. Bojali smo se da će nas neko vidjeti, dok smo bili uvjereni kako ustaše noćas neće pucati.

Zbog svega nam je i trebalo čekanja punih dvadeset minuta. Ustaše se nisu oglašavale, a i mi smo konačno zapikali dio koji nam se činio potpuno čist. Ako ga je neko i posjećivao, trebalo bi da je već odavno na putu ka selu.

Kroz kukuruzište jedno, potom kroz krompirište, pa drugo, dolazimo i do ciljanog mjesta. Brzo se snalazimo i otkrivamo dio zasađen lukom, paradajzom i krastavcima. Čekamo još samo minut, da budemo i sasvim sigurni da smo sami.

Uskačemo. Najprije trgamo po nekolika paradajza, potom se Glibo i Ahmo bore da što prije pronađu i par krastavaca koji su dobri za pojesti, dok se ja prebacujem u lijehu s lukom. Trudim se da ne pravim puno štete, gledam da utrgnem one veće glavice, kako bi i sam domaćin radio.

U tome se i malo previše zanesoh. Tražih još samo jednu, ali baš veću glavicu, kad osjetih da me Ahmo gura. Shvatih ga, i okrenuh se.

Najprije i ja pomislih da mi se priviđa. Samo pet metara niže se jasno vidjela jedna sjenka.

Čovjek je žurno čupao luk, i za razliku od mene činio je to redom!

Iako to posta sad nevažno, mi se tiho počesmo iskradati iz vrta. Nismo mogli biti skroz tihi, ali je bilo i jasno da nas ovaj ne želi da vidi.

Prošla nas je želja za pečenjcima, a komentare smo sačuvali za usput, i to od trenutka kad se nađosmo tek u trećem vrtu.

-          Milsiš li da je bio gazda? – Ahmo me priupita.

-          Ko bi drugi onako!? A, misliš li ti da nas nije vidio!?

-          Jest, sto-posto! Ali je njemu žena kazala da načupa luka, a ne da gleda ko ga krade.

-          Meni je najgore što ga je možda bilo i strah nas.

-          Da ne dobije još i po njušci! – Glibo me dopuni.

-          Sad je meni žao što mu se ne javismo – Ahmo nastavi.

-          Trebali smo mu i pomoći – opet će Glibo.

-          Koji smo mi baksuzi... Od toliko bašči, mi baš potrefimo onu. Džaba sve, meni je krivo – ja sam pokazivao neobičan način kajanja.

-          Nije ovo za nas. Ali, ko ga jebe, što nije zagalamio, što nas nije istjer'o – Ahmo nas pravda.

-          Ahmo je dijelom u pravu, nije ovo za nas – Glibo zaključuje – vi kako hoćete, ali je meni ovo i prvi i zadnji put. Ovaj smo put imali sreću, potrefismo na dobra čovjeka...

 

Ćutke, klimajući glavom složih se s njima. A spremih i rečenicu kojom ću sve zaključiti  u dnevniku:

Kome nešta ne basta - ne basta!

Voljevac, sa svojim baštama