Čija kola klepeću
sokakom?
To su naša, idu sa
salaša.
Voze slamu, bili su na
stanu; 18. avgust 1993.
Voze šumu, bili su na
drumu.
Konji vranci, to su
gradišanci;
konji b'jelci, to su
slavogrevci.
Broj
onih koji su se vratili sa dopusta je zadovoljavajući. Prebrojavanje tih koji
su se vratili, odnosno onih koji nisu, nije glavna tema trenutnih razgovora.
Dolaskom ovdje smo našli, dobili jedan unutarnji mir, kojeg izvana nije bilo.
Niti jedan dan nije bio bez borbi, ili su ujke napadale nas, ili mi njih. Tek
se jučer primirilo, danas svanulo sasvim mirno jutro.
Ipak,
iščekivanja nastavka borbenih djejstava u narednom periodu, odlazak druge grupe
je odgodio do daljnjeg. Ako, ima se i ovdje toliko toga obići.
Već
poslije doručka, sa Saljom sam pošao negubiti vrijeme.
Krenuli
smo od Mačkara. O njima smo stigli čuti puno, i da služe za smještaj logistike
ali i ponešto što pojašnjava ono „čarobno“ što se u samom imenu doslućuje.
Ubjeđujemo
naša dva klinca da nam prave društvo. Ne kao vodiči, Mačkare su skroz blizu
Voljevca, već da nam možda pomognu oko njihovog tumačenja.
A
Mačkare - kao Mačkare. Daleko od te neke vizije koju prvotno u glavama o njima
stvorismo, ali samo kada je u pitanju to što se okom da vidjeti.
Jedan
tvrdi, oveći objekat, te nekoliko mljekara, taj pojam smo upoznali još u
Varoši, to je ono što se kod nas jednostavnije zvalo samo - kolibama u kojima
su se proizvodili mlijeko i drugi mliječni proizvodi. Sada su, naravno, i oni
preuređeni, prilagođeni vremenu, potrebi za magacinskim prostorom za logistiku
šireg područja. Pa pogotovo kao takvi ne bi ni trebali biti nešto o čemu bi se
toliko pričalo.
Ali,
nijedna se priča nije sama izmislila. Makar i ovoj početak bio nekad ranije. Njeno
samo ime, i nebitno da li bilo i u kakvoj vezi s jednim od ovdašnjih zaselaka
Mačkovcem, nosi prve asocijacije. A ovo, ratno vrijeme, kada su svi zarobljeni
unutar užeg područja, dakako da češće i lakše povezuje Mačkare s Mačkovcem!
Ni
korzo nije ratni izum, samo se sad iskrenije, snažnije doživljava, osjeća. Svi
su uskraćeni za one, druge vidove druženja, kafići ne rade, igranke ne bi bile
baš primjerene...
Korzo
kao korzo. Svugdje isto. Uobičajen prostor, dio navike. Sa tom svojom
osobenošću, što je ovdje Vrbas, i...
To
je tako, nekada se nekome hoće više. A tada se korzo produži. Malo uz Vrbas, u
pravcu u kojem su Mačkare...
Otud
ta čarobnost, iz tih tajni koje ovdašnji momci i djevojke darovaše upravo
njima. Kada bi Vrbas i Mačkare znali pričati, zajedno bi imali puno toga za
reći, kada bi htjeli odavati povjerene im tajne...
Naša
dva mala velika prijatelja nisu ni mogli reći više, ali smo i njih razumjeli.
Njihov dječji rječnik je prostiji, ali je razumljiviji. Ima nešto u tim
Mačkarama!
Ja
i Salja poranismo, pogriješismo vrijeme kada bi osjećaj potrajao, zbog čega nam
se nije ni zadržavalo. Ako bude sudbine upoznaćemo mi Mačkare bolje, a do tada
nam je ovo, raspoloživo vrijeme trošiti najbolje što nam se da.
***
Potrefilo
se nešto drugo. Upravo je iz Mačkara kretala dostava hrane i drugog materijala
na jedan od položaja.
Rastajemo
se s našim drugarima, a nastavljamo s čovjekom koji brine da ručak stigne na
vrijeme, na položaj koji se samo slučajno zove Pale, tim nama tako omraženim
imenom.
Ime
nas nije odbilo, ali nas je privukao način transporta hrane, zbog čega smo s
vidnim olakšanjem prihvatili susretljivost ovog čovjeka, njegovo
neprotivljenje, neodbijanje našeg društva. Hrana se na Pale vozi konjskim
kolima, ali ću ja i u dnevniku ubilježiti ime koje se ovdje koristi, dakako i
malo ljepše zvuči - fijakerom.
Rat
je već više puta pokazao kako čovjek dolazi u situaciju da mnoge stvari uradi
po prvi put u životu, a što mu se u normalnim životnim okolnostima, vrlo moguće
ne bi nikada ni pružilo. Jedna od tih situacija je i naša prva vožnja
fijakerom. Ovim, Voljevačkim.
Iako
Pale nisu vrh prirodnih ljepota, golo brdo koje nije za poželjeti doći, kajati
se nećemo ni trenutka. Sam put je doživljaj za nezaborav, pa je naša pomoć u
pretovaru robe gore i premalo u odnosu na ono što smo mi zauzvrat dobili.
Kola
su daleko od udobnog, od onih kakva su se po Ilidži dala vidjeti, ali su
čistoćom nadomještala nešto od svoje skromnosti. Građena su od drveta, birane
tvrdoće, da ne budu teška konjima za vući, ni opasna, naporna teretu na njima.
Nezaboravan
je doživljaj sjediti na rubu kola, ne u udobnoj sjedalici koja bi odudarala,
nego na skromnom podmetaču, čija je primarna namjena dakako druga, ali se ovako
savršeno uklapa u stvarni ambijent putovanja. Noge skoro dodiruju zemlju, uz
tihu vožnju brzinom koja je gotovo ravna pješačenju, kada to omogućuje puno
uživanje u svakom prijeđenom metru egzotičnih i predivnih predjela kroz koja se
nailazi. Brzina pješačenja, ali bez potrebe da se zastaje, sve se da obaviti
upravljanjem pogleda, koji slijede treptaje duše. Pogledi upravljeni, a ljepote
toliko da ih nije nužno ni previše razbacivati. Kamena staza nudi svoju
čarobnost, brojne manje uvalice, bliže ili dalje šiblje, horizont koji se
primiče i odmiče, pruža do drugih uzvišenja, predjela drukčije vegetacije. Do
mjesta gdje se i mašta uključuje, tražeći staništa šumskih životinja, izvora s
kojih se one napajaju. Mnogo i viđene, i skrivene ljepote.
To
je razlog da u povratku nismo mijenjali mjesta, te smo se, uz predivan plato,
nagledali i prirodnih ljepota s obje strane puta. Zapravo, ja sam tek sada
mogao vidjeti veliki katun, bolje rečeno više manjih zbijenih jedan uz drugi,
pokraj kojih smo prošli. Koji me samo nostalgično podsjetiše na one na
Trebovoj, gdje su manji i raštrkani. Jeste da to Trebovu čini ljepšom od
Vranice, ali je meni ovakvo uređenje prekoljetnjeg seoskog života ljepše. I
jezera Trebove i Zelengore nude raskošnu ljepotu, ono koje gledah njome
privlači. Sve ljepote su velike kada ih se prvi put gleda, najveće se i dugo
pamte. Trebovske i Zelengorske, i Vučevske sam već zapamtio, ni ove zaboraviti
neću.
Pustih
uzdah zamišljajući kako je tek ovdje bilo lijepo, u ta neka ne luda vremena...
A
sve skupa je ličilo na to da ćemo nastojati da doživljaj ponovimo. O tome smo
pričali pred spavanje, uz priče i o tajnama Mačkara.
