Na livadi, na
serdžadi,
pod jabukom zelenom,
momče sjedi, sunce
gledi
na zapadu rumenom.
Vino pije, suze lije,
srce tugu izvija,
dok planine i doline
ljetni suton ob'vija.
19. avgust 1993.
Kraj momčeta crnooka,
od sevdaha uzdiše.
Pune su joj usne medne
poljubaca medenih.
Pitala ga stara majka:
„Za čim tvoja duša mre?“
„Za djevojkom crna
oka,
umr'jeću ti majko ja!“
Kako
se prethodnu noć složismo, bar u početku bismo trebali zaobilaziti kuću naših
domaćina, a kada su Mačkare u pitanju. Ne treba se igrati s povjerenjem,
poštovanjem koje nam je ponuđeno i koje smo prihvatili. Dvije djevojke, nas
dvojica, uvijek postoji mogućnost da se u tom pravcu nešto izmijeni, ali je
svakako još prerano.
A
ako se nama odjednom kao žuri, postoje druga moguća rješenja. Prema pravilima
koja sami sebi postavismo.
Kao
prvo, od ovog sela odustajemo. Bar za to neko vrijeme, dok ne budemo načisto
gdje će biti granice naših prijateljstava s ove dvije djevojke. Primijetna je i
njihova ne potpuna ravnodušnost, pa nikako ne bismo smjeli ovdje napraviti
kakvu grešku koja se poslije ne bi dala ispraviti. Sasvim dovoljno da se
baziramo izvan Voljevca.
Najprije
ćemo se u još nečem složiti. Dva su sela najbliža Voljevcu, mnogi naši su ih
već stigli upoznati. Kruže istine o skoro nevjerovatnim razlikama između njih.
Dok je jedno, kako to pripovjedači želješe dočarati, „zamrznuto u duhu Srednjovjekovne
Bosne“, u kojem se još ašikuje isključivo riječima, a i u tome treba biti vrlo
obazriv, baš kao i sa očima, uz ruke koje treba osjećati zavezanima; dotle je
drugo selo živilo životom koji se najlakše opisuje atributom „evropski“. Kako
su mi friška sjećanja na Kruščicu, istinu koju o njoj saznah, to mi ni u ove
nije teško povjerovati, odnosno muka nagovoriti Salju da odustanemo od oba. U
jednom bi se vrijeme gubilo, u drugom je gužva, uglavnom su oba ispitana.
Ostaje
nam ova druga strana, ali to i bi tačka gdje se odmah ne dogovorismo. Salja je
upirao u ponovnu posjetu Šeksu i Pridvorcima, odnosno dedu i njegovim kćerima,
preciznije onoj starijoj.
Jutros
je, ipak, pristao na moj prijedlog. Možda i samo zbog toga što sam ja išao
tražiti od Ćuze saglasnost. Koja nije izostala, iako je bilo vidno da Ćuza nije
naivan, i da je priču o tobožnjoj potrazi za nekim eventualno boljim
minobacačkim položajem sažvakao samo zato što nismo ni prvi ni posljednji koji
sličnu izmislismo.
***
Tek
sam putem još jednom Salji obrazlagao opravdanost mog izbora da u „ispitivanja
neispitanih sela“ pođemo od najudaljenijeg.
U
Valicama, kako se to selo zvaše, sigurno da niko od naših još nije bio, a
rijetki su i domaći. Njihova udaljenost ne mora značiti da su i najzaostalija,
ali bi trebalo biti neka garancija da glas o našoj posjeti neće brzo sići ni do
Pridvoraca, ni našeg Voljevca.
Oko
Valica je, naniže do Pridvoraca još pet-šest sela. Obećao sam Salji da ćemo ih
sve istražiti, jedno po jedno. Same Pridvorce, kao i naš Voljevac, provjerimo
možda, onako usput. Kroz druženja sa Šeksom, odnosno našim malim drugarima...
Karta
baš i nije jasno otkrivala kuda je najlakše do Valica, pa iskoristismo
priupitati prvog čovjeka kojeg sretosmo putem.
-
Ah... Možda vam je najlakše, najsigurnije ići sve
cestom. Ono, prije bi, ima gore puteljak što odvaja... – objašnjava nam
postariji čovjek, prvim utiskom i ne naročito prijatan.
-
Nama je, dedo, samo važno da ne zalutamo.
-
Ama, kud god da krenete, zalutati ne merete.
Idite cestom i naići ćete na drvenu tablu koja će vas dalje okrenuti. Samo da
nju ne fulite. A ni puteljkom nemate đe zalutati, samo se držite poravno!
Pozdravismo
se s dedom, i već nakon stotinjak metara nađosmo se kraj puteljka o kojem je i
najvjerovatnije govorio. Bar tu, na samom početku je izgledao više od puteljka.
Uz ono što smo od deda čuli, nije bilo razloga da se uporno držimo ceste.
Put
je sasvim dobar, jasan, mnogo korišten, ne s nekim dojmom da bi se dalo lako
skrenuti, zalutati.
Još
samo da je sav kakav je na svom početku, odnosno kako smo mi deda razumjeli.
Nakon
samo pola sata, najednom se naglo poče penjati. A iz minuta u minut počinjasmo
shvatati da se, prvenstveno koristi samo za silazak iz Valica.
Tako
smo, nakon više od sata znojenja i nerazumijevanja onoga čime nas je dedo
usmjerio na ovaj put, sreli i tri čovjeka koji su silazili odozgo. Jeste nam
najvažnije bilo čuti da smo doista na pravom putu, ali se i sami nasmijasmo
kada saznadosmo odakle je došlo naše čuđenje, briga, sumnja.
-
E, moji momci – jedan se je prvi dosjetio, i
ovako to pojasnio – znam ja da se to kod vas drukčije kaže. Kod nas je tako,
kad se kaže „poravno“ misli se na - pravo. Vama je dedo samo rek'o da idete
pravo, da nigdje u šumu ne svrćete, i vid'li ste par malih, čobanskih
puteljčića. Ali, ovaj glavni, on vodi ravno... pravo u Valice. Međutim, što
je-je, sve vam je ovako uzbrdo, i gore!
Ono
što smo u glavama već složili je da ćemo kada budemo išli u to drugo, selo
odmah iza Valica, a do kojeg vodi isti ovaj put, radije izabrati cestu.
Bilo
je malo i kajanja što to nismo već i danas uradili. Kajanja, koje nesta onog
trena kada nas dočeka predivan proplanak, prvo što jasno potvrdi blizinu
Valica.
Za
početak, korisitmo ga za prijeko neophodan predah.
-
Jest' se ovo ubilo za minobacačkog položaja –
Salja je sudio samo po osnovi onoga što su oči gledale.
-
Jeste. Kad bi imali minobacače koji mogu odavde
dobaciti do ustaša – mogao sam se složiti s njegovom ocjenom, ali rekoh ono
čega bi i sam se brzo sjetio.
-
A da kažemo da nam trebaju doći haubice!?
-
Mada nisam siguran da postoje i takve haubice,
možda možemo probati. Ili, ono da smo se ovdje popeli kako bismo nekako s
visine osmotrili širi kraj, pa kao skontali gdje bi mogli takav položaj
urediti. Naravno, sve ovisi i na koga udarimo, šta zna seljak šta je
artiljerija!
Taman
se malo odmorismo, a začusmo zvonjavu ovaca. Znak da prekinemo i odmor i priču,
i da se „bacimo na posao“.
Prvo
ćemo odmah provesti što smo prvo i zamislili, ja sam ručnom busolom usmjeravao
Salju, a on je ubrzo u šumi pronašao ono što nam treba, da glumi pikete. Bar da
nađemo pravac prema najbližim ustašama...
Urađenim
smo bili zadovoljni, ali ne i oduševljeni kada domalo shvatismo kako je čoban
momčić od petnaestak godina. Draže bi nam bilo da se radilo o kakvoj čobanici,
još i koju godinu starijoj.
Šta
je tu je, bar možemo lakše lagati zbog čega smo ovdje, i šta radimo. Momku se
naša priča dopala, pa se odmah predstavio i imenom i prezimenom.
-
Strukar, kažeš. Vidiš, meni to, kako da kažem,
malo neobično zvuči – tražim način da nastavimo razgovor – u vojsci, onoj
bivšoj, im'o sam jarana, isto se tako preziv'o, samo mu je ime bilo Marko, bio je Hrvat, i - doduše iz Travnika.
Mali
Muamer se nasmijao, te kazao kako on prvi put čuje da ima Strukara Hrvata.
Potom dodade da su oni „sto-posto Muslimani, i to oni - pravi“.
Možda
bi nama više odgovaralo da je malo drukčije, ali pošto bi prvi kojeg ovdje
nađosmo, a k tome i veoma pričljiv, to se odlučismo još neko vrijeme zadržati s
njim u društvu, i razgovoru.
Koji
dovede do njegove želje da nas lično odvede do sela, tačnije do svoje kuće.
-
Neće one nikud, sve je ovo okolo moje, a i
zagrađeno je – pri tome nije mario za ovce – velim, umorni ste, kafa bi vam
prijala.
-
Kafa bi nam baš godila. Nego mi to zbog tebe, da
te neće ružiti – Salja je poziv jedva dočekao, i mislima je još bio na onom što
je mali stigao ranije reći.
Zapravo
ga je Salja i pitao, doduše polulukavo, tobože za kakve tetke, ako ima.
-
Imam dvije tetke, ali su daleko – tada je ovako odgovorio
– ali zato, imam šest sestara!?
Dalje
je otkrio da ni jedna nije udata, a i da je samo jedna od njega mlađa. I ne
samo to, ušima nam je godila i priča da mu je babo u Austriji, zatekao se tamo
pred rat, što je već dovoljno sugerisalo da bi baš u njihovu kuću trebali
svratiti. Bez i da, bar jednom od nas nisu već dolazile i druge primisli.
Do
kuće i nije bilo mnogo, dvadesetak minuta laganog hoda. A tamo, sve kako se i
moglo naslutiti.
Dočekalo
nas je četrnaest, ne jednako radoznalih očiju. A i kako bi onako simpatičan
momak mogao imati drukčije, do jednako simpatične sestre. I majka je, samim
tim, morala biti lijepa.
S
druge strane, kuća malo izolovana, sva u tišini, te tako i nenaviknuta na bilo
kakve posjete. Sve zajedno je bilo jasna garancija da svoje „izviđanje“ možemo
ovdje i završiti.
Prva
kahva nas je okrijepila, ručak „koji se zadesio“ sasvim povratio, dok je druga
kahva poslužila da prekratimo vrijeme dok ne bude gotov i ručak koji se maksuz
spravljao. Na kraju, bez obzira na prijetnju akšama, nećemo odbiti i treću kahvu,
koju bismo najlkše opisali kao pozivnicu da dođemo još neki put.
Ako
bude do nas, nećemo slagati. Makar da su Muamerove sestre sve bile podjednako
lijepe, jedna se izdvajala rijetkim, lijepim imenom, za koje ja i prvi put
čujem. Ona koja je samo godinu i po od njega starija. Ni ime ni godine nisu
razlog ali ja sam se opredijelio za nju.
To,
u sebi. A, ako se nisam varao neke sam signale osjetio i s druge strane.
Želio
sam pokušati to odmah provjeriti, a dok nas je Muamer ponovo vodio - za slučaj
da zbog mraka ne bi umjeli pronaći put niz šumu.
-
Da znaš, volio bih da mi ti budeš šura – rekoh
mu, ne baš očekujući da će me skroz razumjeti – samo šuti, doći ćemo mi još
kojiput.
-
I ja mislim da je Elifa baš za te – Muamer je
sijao iskrenošću, makar ona bila samo rezultat želje da doista još neki put
dođemo.
Ponovio
sam obećanje, a pošto smo se rastali i dok smo nas dvojica trčali naniže misli
su mi bile pune Elifinog lika. Misli koje je jedino prekidao Salja, mrljamljući
o Austriji.
Eh,
Mačkare, Mačkare...
