U Travnik su došli
pehlivani,
u četvrtak tenef
razapeli,
a u petak igre
započeli.
Sve im došle bule i
kadune,
među njima Dizdareva
Fata.
Ja kakva je lijepa
djevojka,
jeste ljepša od
jarkoga sunca.
Mladi Mujo igru
zametnuo,
sve se kune, po tenefu
hoda, 9. i 10. avgust 1993.
da se neće mlađan
oženiti,
dok ne vidi lijepe
djevojke.
Ružno stade, sa tenefa
pade,
dizalo ga veliko i
malo,
niko Muju dići ne
mogaše.
A kad dođe Dizdareva
Fata,
i pogleda pehlivana
mlada,
sam se Mujo sa zemlje
podiže.
Nisam
dopunjavao spisak svoga malog odjeljenja, ostavljajući mjesto za Salju. Čim se
vrati pitaću ga je li upamtio kako i kuda Vrbas teče.
Do
tada, nekako mi se navikavati da mi dani poluprazni ostaju. Uzalud me mali drugari
nagovaraše sinoć, nisam mogao ići s njima.
Ništa
drugo nisam smislio, sem da im otkrijem kako moram ranije leći. Pritom sam im
na uho šapnuo kako se sprema naša velika akcija, ali da o tome ne smiju nikome
pričati. Čak ni sestri, rodici...
Sijale
su dječje oči. Doživjeli su nešto veliko, najveće u svojim dosadašnjim, kratkim
životima. Prvi put im neko nešto ovakvo povjerava.
Uvijek
sam znao razumjeti djecu. Znao sam da dugo neće zaspati, da će među sobom
šaputati, pokušati budni iščekati, već ujutro početak akcije. Ali, do tada
nikom neće reći ništa.
Nisam
ni sumnjao kako su se snašli objasniti moj izostanak s večere. Priču smo
zajedno skovali, drukčiju od te koju sam njima najprije predočio, a sve dok smo
predvečer se malo šetali kraj Vrbasa. Šetali, i pričali „kao veliki“.
Osjetih
ono što sam znao, uvijek tvrdio, djeca su najveći prijatelji. Ta prijateljstva
traju, samo u njima djeca ne smiju biti ta koja ispaštaju.
Obećah
im i sutradan, kada se vratim iz akcije, sličnu šetnju, kada ću im pričati kako
je bilo.
***
Kada
sam, dugo prije zore, ustao da se pridružim svima koji u akciju kreću, znao sam
da tačno ima neko ko je sa mnom u mislima, ili makar u snovima.
Tada
je i šesetku lakše nositi...
Možda
je kišno, tmurno vrijeme, jedino što bismo, da smo mogli mijenjali. Iako bi nam
to, valjda, trebalo da bude nekakva prednost.
Ili,
makar da nije kiša cijelu noć prepadala. Bilo je vrlo klizavo, a i češanje o
mokro granje i lišće usputnog šiblja nije godilo.
Ipak,
sve se brzo zaboravlja, kada sve krene po planu. Na vrijeme smo stigli na svoja
mjesta.
Ja,
Ahmo i Glibo smo ostali na pokazanom mjestu, ostali produžili. Ustaški rovovi
nisu trebali biti daleko...
Upravo
tako, već nakon petnaestak minuta puške se čuše. A lijepo zvuče, uvijek kad
znaš da su naše, da su ustaške uhvaćene na spavanju.
Prosto
sam, kao i većina, jedva čekao da se i mi oglasimo. Da se jače uvjerimo kako su
Šeksove riječi o situaciji ovdje toliko blizu istini.
Neće
biti baš sve po našem. Ubrzo su puške stale, tu pred nama, u našem dometu. A to
je, onda, ono kada nervira što se negdje dalje još čuju.
A
kao za inat, kiša pojala. Pretvori se u pljusak. A mi, na takvom mjestu,
previše ispred šume, ispred svih zaklona.
Da
bar zalud ne kisosmo! Kratko smo se veselili činjenici da smo mi svoj pravac
očistili, bez i jednog ranjenog, kamoli poginulog, čak i bez ispaljene jedne
jedine granate.
Tako
nije bilo na drugim pravcima.
Poprilično nakisli, već pomalo očekivano razočarani primismo vijest da nam se, ipak,
povlačiti. Opet priča slična nekim ranijim, neki nisu probili, neki ni
pokušali. Čekaće nas poslije i priča da su ti svakako otkriveni, ovako ili
onako...
Sačekali
smo našu pješadiju, da bi potom zajedno, ne mnogo umorni, više nakisli, najviše
razočarani, bez nekog drugog izbora nego postupiti kako je naređeno, snuždeno
se vraćali u bazu. Da se osušimo, presvučemo, odmorimo. Za dan-dva ćemo
pokušati ponovo!
***
U
međuvremenu je Šeks krivca tražio i na drugoj strani, čini mi se - uporno u
artiljeriji.
A
kako smo se dogovorili, jutros ćemo skupa otšetati tamo. S nama će, na lično
insistiranje, poći i Glibo.
Putem
mi se naslušati te Šeksove priče, prvi put direktno. Skroz me drukčije doima
nego dok je, a dok se iz propale akcije onakvi vraćasmo, birano govorio o ovome
kraju, o toplini ovih ljudi, na koju se i jedino mora odgovoriti jednako, ne
žaleći ono što mi imamo, srce, hrabrost, živote.
Udovoljio
je tada mojoj pretjeranoj znatiželji, rekao mi je po par riječi o svakome iz te
svoje grupice, pojedinačno. Za Salema Čorba, te dvojicu Kovača, posebno Hamda,
i sam sam dovoljno znao.
Ni
pohvale za Avda Biča me nisu čudile, koliko one na račun Fadila Pejkovića
Pjovka. Operacija „Koverat“ nije bila toliko davno da bi se već zaboravilo kako
on tada umalo ne pade u nesvijest, kako bi jedini koji ne krenu u akciju a da
se to nije i očekivalo, kako ono što tada ispolji, nikako drukčije se ne dade
opisati - do strahom!
Pa
ipak, opet mi je Šeksu vjerovati. A, hvalio je i njega. Kako reče, s Fadilom je
samo trebalo znati.
I
mora da je tako. A ko bi drugi znao s njim, ako ne Šeks. Pa, zar se isto ne
odnosi i na mene. Na Trebovoj se naziralo, kasnije sve više potvrđivalo, upravo
je Šeks i u meni vidio što drugi nisu.
Nisam
siguran da ću i za koga drugog reći kako bih s njim bio spreman poći u
zauzimanje mjeseca, i nekoliko zvijezda okolo, kao što za Šeksa rekoh!
Taj
osjećaj još traje, pa ne pitah za momke koje je ovdje „otkrio“ i primio u svoj
vod. Mogao sam biti siguran da su svi, najmanje poput Pjovka. Koji je i inače
sve posjedovao što priliči dobrom borcu, diverzantu, kome je i jedino falio
neko kome će bezgranično vjerovati i uz koga će ići. Ta najduža nit koja toliko
izdvaja hrabre borce od drugih: Ne žaliti život, ali htjeti što duže biti živ,
što duže ratovati; uvijek ići pametno, nikad pod svaku cijenu; probati odmah,
uvijek znati da ima i - drugi put... na kraju je samo bitno da se te duge niti
dodirnu u krajnjoj tački, u međusobnom povjerenju, a već - kako je kome
suđeno...
Danas,
Šeks neće propustiti priliku da se na kratko vrati na pad Grepka. Pitao me je
tada, sad još više žali što ga nisam poslušao. Makar se i oba složili da je
tako, samo bilo suđeno.
Znam,
znam pozadinu priče. Ubjeđuje me. Neće da riskira da ga još jednom izdam...
Lijepo
je slušati kad neko tako o tebi govori. Kad znaš da je Vučevo bilo ono što se
neće zaboraviti. A i da može biti -ono što će se ponoviti!
Treba
vjerovati, vjerovati u sebe. Ne precjenjivati se, ali se ni ne podcjenjivati.
Sve u svemu, jedva iščekivah taj svoj prvi dolazak na artiljerijski položaj.
