Ah, što će ti, lolo,
ahmedija?
Of jana, stara p'jana,
lolo, ahmedija?
Kad je sinoć pod
hastalom bila?
Of jana, stara p'jana,
pod hastalom bila?
Vino piješ, ahmediju
kriješ!
Of jana, stara p'jana,
ahmediju kriješ!
Ah, što će ti, lolo,
žene dvije?
Of jana, stara p'jana,
lolo, žene dvije?
Pusti staru, uzmi mene
mladu!
Of jana, stara p'jana,
uzmi mene mladu!
Stara će ti čaše
proljevati;
Of jana, stara p'jana,
čaše proljevati;
A ja mlada čaše
doljevati!
Of jana, stara p'jana,
čaše doljevati!
Mrak
je pritisnuo, ali je prtina jasna. Dā ići a dâ mirno razmišljaš. Prvo sam
pomislio da u torbici nosim benzin, zbog činjenice kako je Sajo upetljan u sve.
Tek kasnije osjetih miris rakije. Provjerih, i umalo da otpijem gutljaj. Ne
htjede mi se.
Žurih.
Obaviti čim prije što sam se obavezao, poslije se dobro izgalamati na samog
sebe, te onda i sve zaboraviti.
Straha,
onog pravog nema. Sjećanja na lutanje sa Saljom su suvišna. Nije ovo više
nepoznat teren, a medvjeda se nikad nisam plašio. Ustaša ovdje, nemam razloga.
Žurim,
u želji da ne sretnem nikoga. U želji, ali za svaki slučaj stalno podešavam
torbicu iza leđa. Ako i sretnem, da me nema šta pitati. Što sam poranio iz
Dusine, što se sam vraćam, pitanja su na koja se ne mora odgovoriti.
Razmišljam
o onome šta me čeka. Znam većinu koji već gledaju na sat. Znam i da im Sajo ništa
nije rekao, slutim njihovo iznenađenje. Ako mi je nešta drago u ovome onda je
baš to. Vidjeti sve te face. Većinu njih.
A
to me i okrenu uvjerenju da nikoga sresti neću. Da idem onako, nekoga bih morao
sresti. Ovako, siguran sam da ću ovu rakiju donijeti kome je namijenjena.
Moram, ja držim do povjerenja.
***
Ulazak
u selo me uspori samo toliko da bolje osjetim zadovoljstvo. Zadovoljstvo zbog
uspjeha. Meni samom zvuči patetično, ali ja uspješno izvrših povjereni zadatak.
Nisam zaboravio šifru, posljednje što me do toga dijeli.
Pred
vratim zastadoh. Ne okrećem se, znam da nikoga nema ko me može vidjeti. Zastadoh
da oslušnem. Da se začudim kakvu tišinu čujem. Na trenutak posumnjah kako sam
pogriješio kuću. Digoh pogled, nisam. Oslušnuh još jednom, ista tišina.
Slegoh
ramenima, bar će se jasno čuti, razabrati moje kucanje.
Tek
sad osjetih neko uzbuđenje. Mozgom ne mogu, ali drhtavom rukom mogu
pogriješiti. Zašto drhti? Od uzbuđenja, valjda je uvijek tako kada si pred
pobjedom.
Kucam.
Učini mi se savršeno. Nije moglo biti dvojbe, sumnje da je koga čekaju. Dvije
sekunde poslije čuh i korake. I otključavanje vrata.
Soba
je bila u gornjem dijelu kuće, prozori zamračeni, što je objašnjavalo onu
tišinu, u hodniku nije ni bilo svjetla, što je opet objašnjavalo kako je Ferid
Beganović ne prepoznavši me i okrenuo se kao da je sam Sajo bio. Ostavivši me
da ja zaključam.
Da
li je osjetio ili se slučajno okrenuo, tek je u momentu skretanja uvidio
grešku. Iznenađenje, i to ono negativno, nije mogao skriti. Skoro me sačekao na
vratima ne vjerovavši očima i dumajući ko zna šta sve. Kako je došlo do
zamjene, ako se već nije šta Saju dogodilo, posebno kako će ostali reagovati.
Vremena da sam dođe do odgovora nije bilo, ali ni mogućnosti da sad nešto
sakriju.
Ulazimo
ćutke. Moj očekivani osjećaj pobjede prelazi u nelagodu. Jesu tu ljudi koje sam
očekivao, ali uglavnom prjekornijih pogleda nego što predosjećah. Nelagodno je
trpiti zaleđene poglede na sebi, zaleđene i prikovane.
Kroz
glavu mi prođe misao kao da sam u nekom filmu, trileru, akcionom ili
kriminalističkom. U filmu u kojem sam igrao glavnu ulogu. A u sceni u kojoj se
u ovom trenutku dešava ono najvažnije, bit filma. U sceni u kojoj se razotkriva
nekakva banda, prekida, zaustavlja neki njihov opaki plan. Sceni u kojoj se
muzikom ističe tišina koja se glumi.
***
Osjećah
tu muziku u ušima, te riješih odglumiti scenu najbolje što umijem. Počinjem
drugim, tvrđim prijegledom cijele sobe. Zaustavljajući se na svakom pojedincu
samo po djelić sekunde, ali dovoljno da razmijenimo mišljenja.
Baš
to nelagodu učini još i nelagodnijom. Bilo je tu nekih od kojih se nadah
ravnodušnosti. Nema toga, ako nije ljutnja jeste stid. Ili nešto između. To
između primijetih kod Ćasare, iako sam ponajprije od njega očekivao olakšanje,
podršku. Manji stid kod Eka Džamalije, malo viši kod Derva Rahmana. Ostalo je
ljutnja, i gore. To gore najizraženije kod Samira Selimovića. Valjda zato što
je on vođa bande. Pardon, bezbjednjak.
Njegov
led u očima strijelja. To je lice čovjeka koji se neće lako predati. Koji će
sada posegnuti za pištoljem, bez obzira na svjesnost da je sporiji, da nema
izgleda, da je gotovo. Posegnuće za pištoljem, osim ako je scenarista pisao
drukčije.
Jeste.
To ja znam, a prvi koji to shvata je Murat Fulurija. Sjedio je krajnji, valjda
zbog toga ne dostigoh odmah prepoznati tu jedinu ravnodušnost. Sada me je
privukla, te upravo njemu okrenut stadoh skidati torbicu s ramena.
-
Sajo me zamolio da ovo donesem, i predam – Muratu
okrenut, ali se obraćah svima.
-
Sve je bilo u redu. Nije bilo problema? – Murat
mi i odgovori.
-
Valjda nije. Rek'o bi mi Sajo zar...
-
Aha... pa sjedi, odmori...
-
Neka, ne bih...
-
Hajde, popi' koju!
-
Pa... – u djeliću sekunde se skontah – pa hoću,
al' samo dvije-tri...
Da.
Samo je ovako ispravno. Radi se o povjerenju. Koje treba jasno pokazati.
Da
sam se odmah okrenuo i otišao, ostavio bih tračanje o sebi. O sebi, i o Saju.
Ostavio bih neraspoloženje. A to ne liči na mene, ma kako se nekad samome sebi
činio takvim.
Ostaću.
Pet, deset minuta. Koliko da popijem tri-četiri rakijice. Nije mi potrebna ta
okrjepa, odvikao sam se, potrebna je njima garancija da ću šutjeti. Da neću
jedva dočekati da svane pa da na postrojavanju konkretizujem što danima pričah.
Jedino
je ovako ispravno, makar prema nekome neću ispasti fer. Neminovno misli okrenuh
i ka Abidu Hajdareviću, žaleći što će odsad biti usamljeniji u prozivanjima Komande,
upravo ovakvog njihovog ponašanja. Žaleći njega, a kriveći sebe. Ako sam ja
kriv što je Sajo baš meni poklonio povjerenje. I što nisam neko ko će to lako
izigrati.
Nije
li čovjek nekada kriv, iako nije imao izbora. Nije kriv, samo osjeća krivicu.
Kriv
bih bio da sam odbio Saja. Kriv bih bio da ga nisam pitao kuda, zašto. Da sam
insistirao na odgovorima, povrijedio bih povjerenje.
Kriv
bih bio da sam samo ušao, tresnuo torbicom o astal i izašao. Kriv, jer bih
okrivio Saja. Jer bih ostavio deset ljudi da sjede na iglama. I da o meni imaju
negativno, pogrešno mišljenje.
***
Sjeo
sam. Deset minuta. Koliko da vratim raspoloženje tim ljudima. I da čujem
dvadesetak lijepih rečenica o sebi. Kako sam fin, vrijedan, poslušan,
povjerljiv čovjek. Potom osjećajan, druželjubiv i veseo. Plus, inteligentan i
pametan, razuman i mudar.
Slušao
sam. Malo i uživao. Imam pravo, najveći dio što su rekli je puna istina. Jedino
malo ovo na kraju...
-
Pa sad, što se inteligencije tiče to dakako
stoji, to je Božji dar – na to sam i reagovao – i ona mi ne služi da se ja
hvalim njome, jal' da me ko hvali, već da ne dam nikom da me pravi većom
budalom neg što to doista jesam. Pamet je nešto drugo, to je umijeće da se
inteligencija, bogomdana, iskoristi. A toga meni pokatkad fali. U toj su ravni
i razumnost i mudrost. Ali, recimo da sve to nadoknađujem drugom bogomdanom
vrlinom, intuicijom...
Ne
znam koliko su me razumjeli. Murat jeste, ali je njemu bilo jasno da i nisam
ništa rekao. On je i jedini razumio da sam nakon četvrte rakijice odlučio
ustati.
A
Samir najmanje. Zato je pokušao biti uporan da sjedim još malo.
Nema
potrebe. Sve je bilo kako je moralo biti. Kako je i jedino ispravno. Sjedio sam
tačno koliko je trebalo da se izmire dva različita osjećanja pred vratima, kad
sam ulazio i kada ću izaći. Ušao sam kao pobjednik, izašao kao poražen.
Ali,
nisam kriv.
