Od Saraj'va do Mostara,
svako selo znam,
mlado momče
ja.
Svaku snašu i curicu,
aman i udovicu.
Sve od sela pa do sela,
ašikujući,
o, mlado
momče ja.
Po tri dana i tri noći
aman, ne
spavajući.
31.
decembar 1993.
Udovice, vragolanke,
snaše još gore,
a mlado
momče ja.
Kako ne bih, s đavolima,
aman, ost'o
do zore.
Ja ne žalim što tri noći
nisam spavao,
jadno momče ja.
Već ja žalim što nijednu
aman, nisam
ljubio.
/Jozo Penava/
Vrijeme
je nastavilo sa svojom promjenjivošću, ustaše miruju, nogama se omilio hodati,
pa je i misli teško obuzdavati. Još se potrefilo da sa smjene silazim uoči Nove
godine, što znači da sam do šestog januara slobodan, tako da Munjinu ideju
nisam odbacivao.
Malo
je onih kojima se razmišljalo, kamoli kretalo na neki duž put, tako da nije
bilo nemoguće da nam Eko izađe u susret. Pogotovo, ako ga ja budem pitao.
Čim je svanulo, a prije nego nam je smjena došla, nas dvojica smo krenuli prema Deževicama.
***
Odmah
po silasku sam ja bio kod Eka, a desetak minuta potom smo već bili na putu
prema Jablanici. Pošto smo još jednom potvrdili da ćemo ispoštovati što je Eko
tražio od nas, odnosno da nećemo kasniti na smjenu, okrenuli smo se mislima
onome što prvo dolazi. Ponovni susret s Jablanicom, sa svime lijepim što smo
donijeli otud.
Uspomene
slične, ali i ne sasvim jednak njihov teret. Iz koraka u korak, iz riječi u
riječ, počeh sumnjati kako on i neće previše držati do obraza. Pričao je o toj
djevojci koju voli, ali i pominjao ranije kontakte sa Zukinom jedinicom. Ma
koliko sve pripisivao njegovoj mladosti, ma kako mi nevjerovatno zvučalo nečije
pomišljanje na ženidbu u ovim vremenima, baš to je izrodilo ovu Munjinu ideju.
A kako je idejom već uspio me dobiti, pobojah se da još više ne padnem pod
njegov utjecaj. Ne vjerujem da je Alma još u Jablanici, ali ako slučajno
bude...
***
Nije.
Nisam morao pitati, osjetio sam. Ali, vremena za neku tugu nije bilo. Znao sam
da će Mufo smisliti nešto...
Znao
sam i da sam dobrodošao, da sam dodatno ovu noć učinio kakvom je želio, opet je
sve nadilazilo i moja očekivanja.
Jablanica
podsjeti na čarobni Majdan, samo u većem razmjeru. Danas nije rat, danas se
čeka Nova godina.
Nema
restorana, diskaća, uličnog dočeka, ali skoro da nema niko ko nije našao
društvo. Samo ovdje se vide sve one ljudske različitosti, ali i s tom jednom
velikom bliskosti. U jednoj od soba u barakama je grupa starijih muškaraca koji
nisu ljubitelji pića, u drugoj su žene koje vole veseliji razgovor, u trećoj
koje će nekom lakšom pričom na jednu noć potisnuti jednogodišnju brigu, dio
omladine je u parku, drugi kod Muzeja, treći za kinom, u kojem su žene s malom
djecom, ona veća su u Ramizovoj sobi, Ramiz i Mufo i njihovo društvo su u
kuhinji, društvo koje čine i neki Jablaničani, jedni koji će sve vrijeme biti
tu, kao i oni koji negdje drugdje imaju glavni doček ali će dakako par puta
posjetiti i ovo društvo, kao što će i svi odavde naći vremena obići još koje, i
tako do ponoći, i tako do zore...
Ja sam se odmah dao šetnji. Mnogo je bilo dragih
lica, ali imam još četiri dana. Samo je jedan razgovor, iako kratak kao i
ostali, bio potpuno drugačiji. Fehimu Hećo sam pitao za adresu Alme
Selimhodžić. Bio sam spreman obradovati se, otud uz iznenađenost negativnim
odgovorom ne skrivah ni razočarenje. Čim sam jasno razumio kako njenu adresu još
nema, sve što je još rekla meni je zvučalo kao mrmljanje. Biće da je pomenula
Alminu imenjakinju Logo, rodicu i nekadašnju komšinicu. Kako sam ja bio bez
glasa, bez pitanja, klimnula je glavom, što je značilo da ću tu adresu imati
već sutra. Osmjehnula se, što je značilo da joj je drago. Osmjehnuh se i ja,
ali nekako čudno, kako nisam trebao. Tu adresu imam iz rokovnika, ovo će biti potvrda.
Osmjehnuh se još jednom, sada već kako treba. Sigurno da je moja želja da
konačno odem u Sarajevo i vidim se s bratom dobila dodatni razlog, sigurniji posstajem
da ću tu želju uskoro ispuniti. Ali, ja sam još četiri dana u Jablanici. A
mogao bih i svakih mjesec-dva dolaziti...
***
Bilo je oko devet kada sam još jednom ušao u
kuhinju. Tu su bili svi koji će i ponoć dočekati, a sad i jedno meni nepoznato
lice. Što mi je bilo jako drago, bio je ne mnogo star, i u maskirnoj uniformi.
A što je sjedio u pročelju značilo je da se radi o nekom od značajnijih
komandanata. Ovdje sam već poznavao mnoge znamenite Jablaničane, ali svi
uglavnom vezani za civilne strukture. Rahmetli Sena Džinu sam upoznao na
Trebeviću, o rahmetli Kulji sam slušao puno, pominjani su i neki živi
komandanti, ali ne takvim rječima da bih nekoga od njih očekivao večeras tu.
Zbog male zbunjenosti, i prilične galame nisam
odmah skontao o kome se radi. Ali sam iskoristio prvu priliku da Mufa
priupitam.
Tek sam bio iznenanđen. I počastvovan. Novu
godinu ću dočekati u društvu Ediba Šarića. Cijeniću ono što već znam o Ramizu
Rokši, Fifi, Mušiću, Salihagiću... velika je čast i s njima biti u društvu, ali
sam nekako odudarao. To se vidjelo i po tome što i ja u Edibovim očima bijah
veliki, očima kojima me često tražio kada god bi nešto pričao.
Bez posebnog nekog razloga, zanimljivim mi se
učini sjetiti se da sam ušavši Ediba prekinuo u trenutku kada je on Mufu pričao
o svome bratu, Medarisu ako se dobro sjećah. I to, kroz neku zajedničku
bitku...
Sada su neke druge teme, ali osjećah da ću doći
do prilike da s njim pričam, iako će se od ratnih tema bježati one će se same
nametati.
Do tada ću i uglavnom ćutati, tek sabirajući neke
utiske o onome što sam o Edibu već čuo. Jedan od onih komandanata o kojima sam
slušao samo najbolje. Saborac Čeda Domuza, poslije čije je pogibije i preuzeo
komandu nad njegovim Vukovima, a s kojima je nastavio bilježiti vojničke
pobjede. Bili su na Igmanu kada i mi, još i ostali iza nas. Vjerujem da za toliko
i zna više o dešavanjima gore, nadam se da će biti objektivan, priželjkujem da
će biti voljan kazati nešto od toga...
Ne
sasvim siguran, ali kao da mi se negdje u mislima zaturilo kako sam čuo da su i
Vukovi sada ovdje. Otuda i nisam se pitao, niti razmišljao otkuda on ovdje,
pretpostavljajući da su tu i Vukovi pomislih da je možda opet neka široka
akcija na vidiku, da ću možda i ranije iz Jablanice nego što to zahtjeva
smjena. Ali, noćas je doček Nove godine.
Pije
se, zapjeva, između se poneka progovori. Ja kao najmlađi nisam mnogo pričao, a
opet sam vodio računa da previše ni ne pijem. Želio sam iskoristiti priliku,
ako se ukaže, da bar pred zoru porazgovaram s Edibom.
***
Dočekao
sam. Ostali su se poznavali dovoljno, piće i pjesma ih umorili, jedni su se već
razilazili, druge je tu, i budnima, i jedino moglo držati da slušaju kakav
zanimljiv razgovor. Zapravo su se još jedino držali Mufo i Ramiz kao domaćini,
Edib kao gavni gost, te ja sa svojim razlozima.
-
Edibe, šta se radi u tvojoj jedinici, gdje ste,
treba li vam boraca? – krenuo sam pitanjem onim običnim, nikako ne sluteći
mogući odgovor.
-
Svratio sam danas, u Drežnici su, dobro je, a
vojske uvijek treba. A ako ne lažu, jedva čekaju da se vratim – Edib odgovori mirno, kroz lagani smiješak, već
time nagovještavajući da sam nešto bitno u njegovoj priči preskočio, ali i
lično uvjerenje da je sve to neka greška.
-
Da se vratiš? – bio sam nesigurno zbunjen, prvo
pomislivši na nekakvo ranjavanje.
-
Ti nisi čuo!? Besposleni bezbjednjaci, neko im
neke sumnje na mene nabacio pa to sad izvrću, prevrću, ili što bi vojska rekla -
ne daju sebi na liniju.
-
I čudi me, i ne čudi... Ali neću da ponavljaš
priču, ko mi je kriv kad nisam bio od početka.
-
U redu je. Jest da se meni više otegla ova
istraga nego njima, sve je i tužno i jadno, ali je najbitnije da ne može vječno
trajati, i pogotovo da će jednom sve biti gotovo. Nego, buraz reče da si ti bio
na Igmanu, Proskoku?
-
Jesam. Sve vrijeme.
-
Znam, bilo je teško – Edib nastavi poslije mog
dubokog uzdaha – i gore je mnogo toga ostalo nejasno, zamršeno. Sve znam. Drugi
su bili krivi, a krivica je prebačena na vas. Tako je to, drug moj...
-
Jeste. Ali ja sam uvjeren kako će nekad sve izaći
na vidjelo. Neće baš sve, ali jebiga. Eto, recimo, ja bih najvolio nekad dobiti
odgovor zbog čega Karavelić nije smijenjen. To što nije sam odstupio to je
stvar njegovog karaktera, morala. Ali mi je nepojmljivo da je on potrebniji bio
Prvom korpusu nego cijela jedna brigada. Ja to zovem velikom uvredom, velikim
poniženjem. Pa još, poslije, način na koji smo pokušani... na koji se pokušalo
da nas se zaustavi...
-
Izvini, je l' ti neće biti mrsko da popričamo
malo o tome?
To
sam i sam htio, priželjkivao. Ja ne volim ništa kriti od onoga što znam, a
volim znati još više.
