Mjesečina, mjesec u oblaku,
ranjen Ale leži na sokaku.
U ruci mu dvije dunje žute,
a na srcu dvije rane ljute.
1.
januar 1994.
Prva rana, umire mu majka,
druga rana, udaje se draga.
Lakša j' rana što umire
majka,
nego l' rana što s' udaje
draga.
Čekao
sam ovaj razgovor, sa željom da više čujem nego kažem. Zato sam vodio računa da
istaknem samo najbitnije, da ojačam već steknuto povjerenje, ali i da ne budem
opširan kako bi i Edib rekao nešto novo.
U
vezi tih dešavanja poslije, odnosno razlozima kašnjenja ispomoći, kao i nepokazane
volje da se Karavelić smijeni, Edib mi nije rekao ništa novo. Samo je
potkrijepio moje sumnje.
Također,
i vezano za sama borbena djejstva za vrijeme dok smo i mi bili gore. Tu je
potvrdio kako je i njihov položaj bio identičan, što smo čuli već u Raštelici.
Nije meni, nama predbacivao što smo postupili kako jesmo, što smo se povukli,
ali je s pravom ljutito govorio što nije bilo i kontakta s njima. Sa svim tim
jedinicima koje su, kao i mi, pokušavale odbraniti Igman. Ne zaboravlja
pomenuti Devetu brdsku brigadu, njihove diverzante, iako očekivano naglašava
ulogu koju je igrala njegova jedinica. Shvatao sam ga, razumio, nismo mi samo
napustili Proskok i Igman, napustili smo i one jedinice koje su ostale.
I
baš u vezi tih dan-dva kada su te jedinice bile same gore čuo sam nešto što će
me iznenaditi, učiniti i prema njemu sumnjičavim, te tako potpuno otrijezniti.
Iz
Raštelice mi je poznata priča o pravom haosu koji je gore nastao, o sukobu prsa
u prsa s četnicima, mješanju jednih s drugima, o poginulima na obje strane, o
skoro čudnom prijekidu sveg tog haosa. Četnici su se mjesec dana mučili da
presjeku ulaz u Sarajevo, naši to branili slabije nego se moglo, a kada su
četnici biti toliko blizu cilja, kada je nastali haos mogao jedino njima
odgovarati, sve je odjednom stalo. I tu ima stvari koje Ediba ljute, sve se
samo poklopilo s konačnim dolaskom Sedme i Sedamnaeste, ali ako je neko gore
trpio to su bili Hadžićani, uključujući i Vukove, te ostali koji su se tu zatekli.
A opet se o spašavanju Igmana govori iz tog, poklapajućeg konteksta. Kako Edib
reče Igman nije spašen, odbranjen, oslobođen, nego su četnici odustali.
Sve
skupa liči nekom političkom dogovoru - dokle je trebala trajati četnička
ofanziva. Dogovoru, koji je morao biti prikazan ratom. Ratom u kojem je
izgubljeno toliko boraca.
A
da se ne bi neko bavio istinom, priča je vraćena na početak. Kao, pad Grepka,
Trnova, Proskoka, sve to je grijeh nas koji smo se borili, a zaustavljanje
ofanzive je zasluga iz Sarajeva.
Svaki
grijeh ima svoga krivca. Možda smo mi bili idealan izbor, ali smo imali prejake
argumente. Ostali su zabilježeni naši zahtjevi, apeli, činjenica da smo se
povlačili pod naredbom, zbog popuštanja drugih, dok je naše samovoljno
napuštanje linije iznuđeno njihovim nepristajanjem na smjenu Karavelića, a osim
toga desilo se na tački od koje četnici nisu išli dalje.
Druga
varijanta je Komanda Odbrane Igmana. Zaim Imamović je, također, prejak zalogaj,
pa bi neko od nižih komandanata, tako i sam Edib i dolazio kao najlogičnije i
najlakše rješenje.
Slušajući
ga dajem sebi slutiti mnogo toga. Edib je nevin i to će dokazati, ali njima i
nije cilj otkiriti, već sakriti istinu. Za to im je potrebno vrijeme, a ono
polako teče.
Pet
mjeseci je proteklo. Od kako u dnevniku držim nekoliko neispisanih stranica.
Čini mi se kako ću nakon ovog razgovora moći ih popuniti. Ukidajući neke od
upitnika koji još od onda čekaju svoje odgovore.
***
Međutim,
jedna Edibova priča meće nove upitnike. One noći kada smo mi otišli, on je
ranjen! Ništa neobično, dok se ne čuje kako se to dogodilo.
Pričao
je brzo, ali jasno, a ipak priča bi takva da slušajući je, na momentima se
gubih u razumijevanju je li se to dogodilo njemu, ili nekome od koga je on čuo
priču, a možebiti je i prisvojio.
Kome
god da je, desilo se na samom početku tog haosa. Jedan metak ga je stigao, teže
ranio, onemogućio da se kreće, dalje bori ili povuče. Vrijeme kada se puška
zamjenjuje ručnom bombom. I čeka.
On
je dočekao. Da padne u nesvijest, i poslije dođe sebi. Uredno previjen,
ostavljen da živi. S jasnim trgovima ko je to uradio. Niški specijalci!
Nevjerovatno
čuti, još nevjerovatnija ushićenost kojom on to priča. Dvije nevjerovatne
stvari, za dva glavna upitnika. Ili je istina, ili nije. Ako nije istina, zbog
čega bih ja trebao to čuti, osim ako on ne uvježbava izmišljenu priču. Ako je
istina, ili je snažno poduprta priča o političkoj igri, ili su četnici samo
htjeli pokazati da i među njima ima humanih, viteških boraca. U tom slučaju je
Edib jedan od najsretnijih ljudi...
I
nije nezahvalan. Tako je birano govorio o tim četnicima, tom postupku njihovom,
da je to kod svakog slušaoca moralo bar za trenutak potisnuti sva sjećanja koja
četnike poznaju kao zločince, bezdušno zvjerinje.
A
kada se ta sjećanja vrate, normalno je da se vrati i sumnja u istinitost ove
priče. Sumnja, koja nejasnim čini pričanje u prvom licu uz odlično poznavanje i
događaja iza, i koja sada otkriva te nove upitnike. Da li je gore, ipak, bilo
izdaje, i da li je Edib odgovoran? Odnosno, ko jeste!?
Komanda
traži vrijeme.
Istini
je ono, također, nekada neophodno. Mene je briga za Komandu, ali mi je stalo do
istine. Zato mi je čekati njeno vrijeme.
Do
tada mogu jedino nagađati. Ali kako, i dalje, manje ne znam nego znam, prije će biti da
navijam. A volio bih da Edib govori istinu. Ne zbog Niških specijalaca, nego
zbog njega, odnosno pokojnog Čeda Domuza i jedinice koja nosi njegovo ime,
svega što sam o njima čuo.
Zbog
Ediba jer mi izgleda iskren, i posebno što baš po njemu želim pamtiti ovaj
doček Nove godine.
I
zbog čega ću ponoviti, toliko puta već rečeno, da nije slučajno Munja imao
ideju, i da je nisam ja tek tako prihvatio.
