„Znaš, đevojko, kad smo
mali bili,
mali bili, u mejtef hodili.
Zajedno smo knjigu naučili.
Ti nosaše džamadan zlatajli,
dojke rasti – džamadan
se krati?
Raspuč puce, hel mi srce
puče!“
13. mart 1994.
Odgovara lijepa đevojka:
„Crkni, pukni, raspučit
ga neću!
Dok ne nađem takvoga bećara;
Koji će ga znati raspučiti,
u đerdeku, na dvoru svojemu!“
Zima je uzela predah, ali se rat ovdje ne vraća.
Ne čudi nas, očekivali smo.
Došlo je ono čemu se zna vrijeme, bez obzira na
rat. Još jedan bajram dočekujemo ovako, s neizbrisivim prisjećanjima na neke
prošle, a s nadama, i u ratničkim uniformama, okrenuti svim budućim, koji će
također dolaziti po svome, Božjem rasporedu.
Prethodni ramazanski sam dočekao u Kerleta
Lukama, ali sam post koji mu je prethodio iskusio u Visokom. Nisam ga se
pridržavao kako dolikuje muslimanu, a kao pravdanje sebi uzimao sam ono što smo
od tolikih čuli, ko s puškom pogine, boreći se za pravednu stvar, džennet mu je
svakako obezbjeđen, grijesi oprošteni. A za žive ima vremena.
Negdje se na sve to i drukčije gleda. Teško ću iz
pamćenja izbrisati trenutak kada sam zaibretio jednog unproforca, muslimana
naravno, time što sam u uniformi bosanskog ratnika u vrijeme posta išao ulicom
s pripaljenom cigaretom. Vjerovatno sam trebao uvažiti da je moje postupanje nepristojno, zbog onih koji jesu postili, no i uvijek će mi uz ovo podsjećanje
dolaziti i pitanje je li taj vojnik razumijevao kako je ovima koji poste, u
kakvim uslovima to podnose. Za sebe sam imao odgovor, makar mi i to bio grijeh,
koji će mi ratnički biti oprošten, ili ću ga vremenom nekako drukčije okajati,
da su mnogi post prihvatali i zbog činjenice da će njime lakše izdržavati glad,
koja je u različitim omjerima svakodnevno prisutna.
Nešto slično osjećah i dok boravih u Sarajevu. Uz
ponešeno znanje kako ni ovdje nije mnogo lakše, gdje će za prisjećanja na ovaj
bajram riječ glad biti ta koja će se čvršće vezivati, ispred onih koje znače
snijeg, mraz, zimu.
Nismo svi isti. I ne više toliko vezan za priče o
šehidima, uvjerio sam sebe da jednostavno ne bih mogao istrpiti. I nisam sam,
većina nas je takva. Uz poštovanje prema onim izdržljivijim, istrajnijim.
Ako i nisam kadar postiti, s vjerom sam slušao
ezane Beće Merdana. I nerijetko se prisjećao nekih druženja s njim. Priče da je
usnio datum svoje smrti, a opet nije izostao iz akcije koja se poklopila na taj
datum. Osjetio sam tada tu snagu vjere koja je izbijala iz njega.
Prisjećam se i granatiranja Proskoka, njegov brat
Fehim koristi prvo zatišje da ondje, za bukvom, otklanja podne na vrijeme...
Ratna priča Mahira Muharema mi nikada neće
napustiti pamćenje, njegov dolazak sa Zelengore na Grebak, pred njegov sami
pad, sve što mi je o tome kazao, još me i prije mene uvjerivši da mu
vjerujem...
Takvih priča je ovdje, srećom, izostalo. Pa nam
je upamtiti neke druge. Nije nas mnogo postilo, no neki će reći kako je dobro
što je veći broj odlazio u džamiju. Makar bilo tu i onih koji ne znaju
klanjati, i koje zaprati glas da i to čine zbog djevojaka. Ako nije bilo teško
naći izgovor za nepošćenje, nije ni za ovo. Sve češće se čuje i to - da je
najbitniji nijet. A i mi, ostali, imadosmo svoja pojašnjenja: Nećemo ni tamo,
ni ovamo.
S tim, da nam se nekima još priši ona, za sve ima
prvi put. Ahmet i Muamer su u vrijeme teravije krenuli iz kuće domaćina kod
kojeg su sijelili, a htjevši usput zapaliti cigaretu tek vidješe kako nijedan
upaljača nemaju. Razumljivo, krenuli su ka prvom svjetlu koje su vidjeli.
-
Izvinite, je li
ima neko vatre – Ahmetu su žurilo, pa je odmah s vrata zapitao, vjerujući da se
radi samo o još jednom sijelu koje se upravo završava, ne gledajući sastav
ljudi koje je gledao, odnosno u kom su poslu.
-
Izvini ti,
momak, ovo je džamija – od nekih naših koji tu bijahoše čuo sam kako je hodža
mirno, na trenutak prekinuo hutbu.
Još učtivije se Ahmet još jednom izvinio, ovaj
put na smetnji. A sada se osmjehne kada ga neko podsjeti kako mu je nemanje
upaljača valjalo, inače nikada ne bi ni kročio u džamiju.
***
Popuštanje oštre zime, produžetak izostajanja
borbenih djejstava, učinili su da bajram obilježimo s još jednom aktivnosti. Odigraće
se i malonogometni turnir.
Broj prijavljenih ekipa je krnj, samo sedam. Eko
Poturak je nekako uvjerio domaćine da od nas dođu dvije, druga ekipa od
dvadesetogodišnjaka. Pristao sam braniti u toj ekipi.
Malo smo vježbali, trenirali ispred crkve. Bio
sam zadovoljan viđenim. Eko i njegov mlađi brat Adnel sarađuju savršeno u
napadu, Sehadin i Mevko Durić odlično vežu, dok Ciki dovoljno oštro može igrati
zadnjeg. Što je posebno značajno svi su vrlo brzi, puni mladalačke snage, imamo
bar neku prednost.
Opet je s nama i Šljivo. Iz Dusine, kao poklon za
bajram nosi simpatičnu uspomenu, ispleten mu je traženi par različitih
rukavica. Jedna s pet, druga s tri prsta. Neki fudbaler nije, ali je kao
stvoren za službenog predstavnika.
Na izvlačenju nije bio sretne ruke, dobili smo
Mostarce, za koje će, tako smo čuli, nastupiti i neki bivši fudbaleri Veleža. U
šali sam ga korio da je trebao papir vući lijevom rukom, a ne onom troprstom.
-
Nije kriva ruka,
nego sam ja dobro nazvo ekipu – Eko imade svoje objašnjenje peha.
-
Baš, kako se
zovemo? – pitah.
-
Sutjeska JOKS.
-
Kako?
-
J O K S.
-
Čuj „Joks“? Šta
je to, znam da je neka engleska riječ ali, iskreno, nije nijedna od onih sedam
što ih ja znam.
-
Kako ćeš znati
kada i nije engleska, već naša. Prava naša.
-
Naša? Joks!?
-
Naša, jah. Jeste
skraćenica, ali...
-
Skraćenica. J O K
S... Sutjeske bi moglo biti ovo zadnje, ali nema logike jer je već naprijed. Da
J znači juniori, samo bi moglo biti JIDS, juniori iz doline Sutjeske...
-
Ne bi nikad
pogodio... Ali, ako hoćeš još nagađaj.
-
Ne zajebaji više
čovjeka – Adnel riješi da skrati – nego mu reci.
-
JOKS ti je: Jebo
nas onaj ko nas sastavi!
-
Ono, šta da ti
kažem, ljepše zvuči sama skraćenica nego to njeno značenje.
Mada, kako smo igrali moglo bi se reći da je i
jedno i drugo vrlo nam primjereno.
Pogled na protivničku ekipu nije slutio konačan
ishod. Tek dva nešto mlađa igrača, ostali bi trebali biti prespori za nas. Ali
kako smo čuli o njima i dosta dobroga to sam ja htio biti oprezan. Predložio
sam taktiku po kojoj se nećemo čvrsto braniti već im dopuštati šuteve iz
daljine. Koje ću ja lahko braniti, a Eko i Adnel biti spremni za brze kontre.
Vjerovao sam u taktiku. S razlikom da sam ja
jednu bitnu stvar previdio, još iz Kerleta Luku ja nogometne lopte vidio nisam.
A za golmane to znači osjetni gubitak refleksa.
Dugo smo se držali na sredini, ali je nedostajalo
kontri. Bilo je vrijeme da im se počne davati prilika da tuku.
Prvi pokušaj sam osjetio i spremno se bacio na
pravu stranu. Na moje iznenađenje lopta nije bila u mojim rukama već u mreži.
Bila je brža nego moji refleksi.
Do poluvremena se to ponovilo još pet puta, s tim
da su sada Mostarci uglavnom pucali bez da im mi sami davasmo prostor. Ono što
se nije mijenjalo su moje spore reakcije.
Na poluvremenu je Šljivo predložio da predamo
meč. Iako je važno sudjelovati, iako su ostali željeli još da malo pikaju
loptu, ja sam podržao Šljiva. Već je sračunato da će završetak turnira biti
upitan zbog još uvijek kratkog dana, što ušparanih pola sata isključuje. Ako
nismo turniru doprinijeli lijepom igrom možemo makar tako.
Povlačeći se s terena, umjesto da na mene galami
Eko sa smiješkom konstatova:
-
Znao sam ja da
nisam nimalo pogriješio kada davah ime ekipi.
s turnira na Crničkom Kameniku
