Kad izgorje Bešir-age
kula,
ne može se Gacku polju
prići
od plamena dvora i
ahara,
od figana agin
Sibijana.
Bešir-age tude ne
bijaše.
17. mart 1994.
Na aharu ključkog
kapetana
Bešir-aga na ručku
bijaše.
Ulazi mu sluga
Huseine:
„Ah moj aga, izgorješe dvori!“
„Hvala Bogu, sluga Huseine,
kad ja imam stotinu
ćifluka
i na njima stotinu
ćifčija;
Lasno ćemo pograditi
kule,
bijele kule i lahke
ahare!“
Deževice, kao nekim čudom, postaše považan
tranzitni centar. Vidio sam da su Butmir i Hrasnica dovoljni Sarajevu, kada su
materijalne potrebe u pitanju. Međutim, jaki su razlozi koji stvoriše nuždu
povezivanja Sarajeva sa Srednjom Bosnom, prije svega Zenicom i okolinom.
Rijetki su se slučajno zadesili toliko daleko, kao moja tetka Ziba sa svojima.
Ali je puno onih koji su ratnom nevoljom išli kamo su mogli.
Nismo Mufo i ja jedini koji talismo želju za
susretom s bratom, još familije. Tunel ne služi samo za snabdijevanje gradom,
niti prvenstveno za isturanje dijela vojske izvan. Mnogima znači bolju, manje
opasnu priliku da se vide, sretnu s najvoljenijima.
Sukob s ustašama je kao najpogodniju rutu iscrtao
onu koja uključuje prijelaz preko Pogorelice i Radave, tako i kroz Deževice.
Sam put je sveukupno vrlo dug, iziskuje negdje noćenje. Neki su unaprijed
isplanirali, Fojnicu ili Tarčin, ali svi ne mogu izdržati dokle su planirali,
ili nisu imali šta planirati. U svakom slučaju, na put se ide skroz nespremno.
To je upalilo lampice kod mnogih u bataljonu,
koji stalno motre na ulicu, vrebaju potencijalne konakdžije. Postupak koji ima
puno opravdanje. Sevap je pomoći onima koji vape za pomoć. A takvi ne ostaju
dužni. Ako ništa, ako nose sa sobom kahve - i radi sebe će izvući makar jedno
pecivo. Ili, u boljem slučaju bocu alkohola.
Ja nisam razmišljao na takav način, ali ih ima
koji jesu. Ferid i Fadil su pomalo bili ljubomorni na druge.
Svi su imali idealnije kuće za privući umornog
putnika namjernika. Naša se nije vidjela, iako najvisočija niže se nalazila od
one u kojoj stanovaše Munja i Samir. A skoro se naslanjala na jednu skroz staru
i u ruševnom stanju, uz koju je bila jedna nešto bolja, i štala. Obje te kuće
su bile neuslovne za stanovanje, jer je iz bolje već odnešeno haman sve što je
pravom domaćinu služilo.
Prva ideja koju je Ferid okušao je da dežura na
cesti, te tako nekoga svrati. No vrijeme se opet pogoršalo, hladan vjetar često
puhne, nimalo prijatno žrtvovati se. A povremena izlaženja nisu bila sretna.
Druga ideja je bila s natpisom „konak“ i sa
strjelicom prema prolazu ka našoj kući. Već tada bih rekao kako je ovo
jednostavnija, ali ideja koja ima više izgleda na uspjeh nego eksperiment s
centralom, da se opet vrijeme ne pokaza kao velika ometnja.
Tek što je tabla uređena i postavljena, zima nam reče
da ima još zaliha snijega. A u kotlini u koju su Deževice uglavljene još ni prošli
snijeg nije potpuno iskopnio. Novi je prhak i ljepljiv, pa oštri vjetar brzo
zamagli primitvnu drvenu tablu. Sve podsjeti na propali pokušaj pretjeranog snabidjevanja
električnom energijom, ni sada se nije isplatilo nadmudrivati s vjetrom.
Preostala je treća, na prvo predočavanje nedvojbeno
luda ideja. Ali ne kaže se uzalud, da su sve lude ideje i genijalne.
Ukloniti tri objekta, koji nam i tako smetaju.
Bez obzira na kuhniju iza, te relativnu blizinu Munjinih, ispred čije kuće je
cesta prolazila, od početka se osjećasmo sasvim izolovani. Baš zbog tih
neuseljenih kuća i štale, koji nam potpuno skrivaše vidike ka ostatku bataljona.
Nije nam prednost ni što smo na kraju sela, iz perspektive onih koji idu iz
Zenice, i koji su nama zanimljiviji, ali bismo se ipak isticali kada ne bi bilo
ovih smetnji.
Tri velike prijepreke su na putu realizacije
Feridove ideje. Prva je stroga zabrana bilo kakvih skrnavljenja kuća i imovine,
posebno paljenja. Drugi je blizina najbližeg nam objekta, između se komotno
prolazilo ali su se krovovi gotovo dodirivali. I treće, kako na nekog drugog
svaliti krivicu za to naše ne časno djelo.
Recimo da prvi i nije problem, ako se druga dva
uspješno odrade.
U stvari, u sponi ta dva i leži genijalnost ove Feridove
ideje.
Iskustvo s Cikijem i Ekom me hrabrilo, tako da
svesrdno podržah i ovu ideju, ma koliko bilo da sam iznutra protiv nje. Ovo mi
se čini većim izazovom, komplikovanije je, neizvjesnije hoće li uspjeti. Tamo
je sve bilo stvar tehnike, naučenosti jednoga, i tek nužna mala moja pomoć.
Ovdje ćemo mi svi imati dvije uloge, sasvim lahku tokom samoga čina, te mnogo
težu kasnije. Ćutati o svemu. Naravno, paljenje će odmah biti vidljivo, ali će
se baš tu vidjeti sva genijalnost.
Prvi dio zadatka je bio jednostavan. Jedina je
posljedica što u cijelu priču se uvode još dva lica. Pouzdana, za koje sam ja
garantovao.
Doduše, Munja se malo distancirao ali je bitno da
će makar ćutati. S druge strane se Samir nije čak ni pogađao. Njemu se sve
toliko dopadalo da je izvjesno kako bi pristao i džabe, ličnog zadovoljstva
radi.
Naše su procjene bile da ćemo se naći na dvije
kutije cigareta, te u startu nudismo jednu. Brzi pristanak Samirov je značio
mnogo. Povjerenje koje trebamo, i na koje ćemo uzvratiti. Ako sve završi prema
našim planovima, ipak će on za svoj trud dobiti dvije kutije.
Taj njegov trud, naizgled i nije težak. Ući u tri
objekta, od čega dva drvena, i lagano ih potpaliti i nije neka mudrost. Pa ni
vrijeme koje smo mu sugerisali, a koje će se otprilike poklopiti s vremenom
kada diverzanti stižu sa sijela iz Dusine.
Jedino u svemu opasno je što to čini njegova
ruka. Bez obzira na naša objašnjenja zbog čega, mnogi bi se zamislili. Samir
nije, siguran je i u našu šutnju, ali bezbeli i u svoju, u koju neki od nas
možda i sumnjasmo.
Ali, on je i onaj ko nam je najbliži, i u koga i
imamo najviše povjerenja. Zato smo njega prvog pitali, zato je priči oko toga
kraj.
***
Neupadljivo smo tokom popodneva šetkali selom,
uvjerili se da je grupa diverzanata i danas otišla u Dusinu. A da sve bude
sasvim uobičajeno i ja sam sa svojom grupom išao. Naše je sijelo bilo kod
Fatime i Fazile, završivši se ranije, a kako nama i odgovara.
Ostalima nismo govorili, za ovaj plan je značajno
da što manje usta zna, posebno da naš boravak u Dusini ostane najnormalniji.
Čak sam se i ja s Munjom i Samirom rastao kao i svaki put, namigaji očima se
kroz noć nisu ni vidjeli.
Moj ulazak u kuću dočekan je potvrdom da je sve
spremno. Lagano smo ispušili još po jednu, a onda svi otišli „na spavanje“.
Latif je nekoliko puta pogledao na sat prije nego
će prići prozoru i odškrinuvši storu uvjeriti se da je Samir upravo krenuo.
Tada sam i ja ustao tiho, te smo lagano pratili
kako se plameni jezici probijaju. Strijepili smo malo, zbog bojazni kako je
moguće da će diverzanti kasniti iz Dusine. A to bi značilo da će vatru čuti
neko drugi, što bi ozbiljno ugrozilo cio plan, odnosno ona treća prijepreka bi
se ispostavila težom od našeg izbora njenog savlađivanja.
Ipak me je nešto iznutra smirivalo, govorilo mi
da će sve biti tačno kako smo zamislili. Jednake sumnje, ali i jednaka vjera je
izbijala i iz Lacija.
Drugi su bili nestrpljiviji, o čemu osvjedoči
lagano kuckanje u zid iz Feridove i Fadilove sobe. Odjurio sam izvjestiti ih da
je Samir svoje obavio, i to izgleda savršeno dobro, da je sad sve ostalo u
rukama diverzanata. Do tada Laci motri da vatra ne bude najbrža, i ne zahvati i
našu kuću.
Taman sam im to prenio, svi čusmo tihi Lacijev
poziv. Govorio je da idemo nazad u kreveta, što je značilo da mu se čini kako je čuo
da diverzanti upravo ulaze.
U par sekundi smo svi bili pod jorganima, a prvo
zaustavljanje daha je omogućilo da i svaki od nas čuje laganu pjesmu pri dnu
sela. A to su i jedino mogli biti diverzanti.
Osmjehnuh se. Sada sam bio siguran da ćemo
uspjeti.
s
bajram-namaza
