Večerala dilber
Umihana.
Po večeri kosu
brenovala,
jedan pramen, devet
uvojaka.
Na demir se pendžer
naslonila,
kako pala, tako i
zaspala.
Budila je tri jangina
mlada:
Prvi pjeva ispod
njenog dvora,
ona njemu oka ne
otvara.
Drugi cuka halkom na
vratima,
ona njemu oka ne
otvara.
Treću budi – u oko je
ljubi.
Ona njemu oko
otvorila,
otvorila desno pa
lijevo,
i ruke mu oko vrata
svila!
Pjesma stade. Znamo, diverzanti su primijetili
vatru. Sad mi nastupamo.
U prilog je išlo da su nemalo popili tako da nisu
žurili koliko su htjeli. A mi smo naoružani strpljenjem. I tišinom.
Čuli smo i korake, i začuđeno mrmljanje Dževada,
Redža i ostalih. Razaznajemo da je prvi, najbitniji utisak po našoj želji.
Zaključili su kako je neko nas nakanio zapaliti.
Organizuju se. Jedni su oštroumno prihvatili da
je naša velika sreća da su oni stigli na vrijeme, te se već hvataše posla oko
gašenja. Drugi su se pitali kome smo se toliko mogli zamjeriti, i ti su već
lupali nam na vrata.
Iako su Spirjani i Salja „spavali“ u dnevnom
boravku dogovor je da Laci prvi „čuje“ kucanje. On je dugo radio u kuhinji, i
najlakšeg je sna. Mene je gurnuo, da dobije potvrdu da je vrijeme da čuje...
Mrak je sprječavao da uživam gledajući kako Laci
pipa, traži vrata sobe, lagano ih otvara kao da ne bi budio ostale, te mirnim,
normalnim koracima prilazi ulaznim.
Jedva sam se suzdržavao da se glasno ne nasmijem
čuvši Lacija kako glumi tek probuđenog:
-
Ko je noćas, u
pičku materinu!? – osjetio sam ozbiljnost u glasu, čak i kako tom prilikom
trlja oči.
-
Dževad je,
otvarajte. Izgorjeste!
-
Ko je!? Dževade,
ti si? – zastao je s rukom na bravi, provjeravajući je li dobro čuo ime, a
pokazujući da nije razumio ostalo.
-
Ma jesam.
Otvaraj, čovječe! Hej, gorite, čuješ li ti šta ti govorim!?
-
Čujem... Ali, ne
kontam – ovo je rekao, i tek počeo otključavati – šta je, jeste li vi normalni,
znate li koliko je sati?
-
Jesi li ti
normalan!? Pa pogledaj, čovječe! Neko je zapalio ove kuće do vas!
Tišina tri-četiri sekunde. Koliko bi i normalno
bilo da se neko povrati od čuđenja.
-
Kakav vam je ovo
fazon!? – Laci se smišljeno pribrao, a znam da je izgledalo kao da je
razmišljao ko bi moglo biti da je to uradio.
-
Kome?
-
Daj ba,
Dževade...
Laci prekida raspravu, i okreće se buditi nas.
Izgovara Saljino, te moje i Fadilovo i Feridovo ime.
Nismo uvježbavali, ali smo smislili redoslijede i
načine buđenja, reakcije. I naša su razmišljanja o cijelom događaju
neujednačena, kao i postupci.
Dok su Spirjani bez riječi, odmah po brzinskom
navlačenju pantalona, krenuli pomoći onima koji gase, Salja je činio isto ali
uz očekivano bunovno mrmljanje. Ja sam odugovlačio s izlaskom, naglabajući „čije
bi ovo maslo“ moglo biti. Za Fadila i Ferida oko toga nije bilo dileme, gdje je
Fadil još i dodatno negodovao govoreći „da gasi onaj ko je i zapalio“.
Izlazak ispred kuće prikaza mi prizor kojim sam
bio dijelom i iznenađen. Izgledalo je kao na filmu.
Štala se već obrušila, kuća u sredini u divnom
plamenu, dok se u nama bliskoj vodila fina borba da se, bar izbjegne
katastrofa.
Ide teži dio. Izlazimo na svjetlo plamena, ne
možemo se tek tako pretvarati kako nas se daljnji tok događanja nikako ne tiče.
Svoj doprinos sam htio dati krenuvši u podrum po
kante. Ali sam zaustavljen komentarom kako je za vodu odveć kasno.
Vidljivo je bilo da je i srednji objekat nespasiv,
ali sam hrabro kročio unutra. Nisam se osvrtao na nečiji poziv da tamo ne idem,
glumio sam nekog kome je jako stalo da se vatra pošto-poto ugasi.
Unutra sam ostao koliko mi je vrelina
dozvoljavala, za koje vrijeme se nisam ni trudio učiniti išta do biti spreman
pobjeći ako bi se koja plamena greda srušila.
Kada sam izašao činilo mi se kako sam možebiti i
pretjerao s boravkom unutra. Lice mi je bilo malo opaljeno, a do košulje se
nisam mogao dohvatiti.
Smjenjivali su se i oni u desnoj kući. Dugo je
izgledalo da će ta kuća biti dobrim dijelom spašena, zbog srednjih greda ne
jako zahvaćenih vatrom. I cijeli angažman je bio ubrzo sveden na okretanje tih
greda i gredica lijevo, ka kući od koje se već odustalo.
***
Ipak je konačna bitka izgubljena. Nikako zbog
nesposobnosti, mahmurluka onih koji su spašavali, već zbog ne-volje onih kojima
to nije bio cilj!
Svako malo sam se divio nama, našem snalaženju.
Bili smo vrlo pokretljivi, uvijek spremni ugrabiti pogodan trenutak da se
izmaknemo od drugih, kako bismo nakupljeni smijeh, neozbiljnost, ispuhali iz
sebe. Šapatom, ili samo migovima razmjenivali smo misli, koje su došle do te
„Velika je sreća da i mi učestvujemo u gašenju, jer ovi, kakvi su, bez nas bi
još i uspjeli, spasiti ovu kuću, najbitniju!“
Ferid je sve vrijeme imao i svoj poseban način
suzdržavanja od sučeljavanja s istinom, glasno je gunđao, psovao, sve i
svakoga, uz Fadilovu potpunu podršku, uobličenu u nekoliko puta ponovljenu
tvrdnju, kako smo "glupi što gasimo, spašavamo ustaško“.
Pa tako, nije toliko dugo ni moglo držati Dževada
začuđenog, koji nije mogao ne primijetiti jednu veliku gredu koju je već jednom
stigao okrenuti lijevo, kako ponovo stoji nageta suprotno. Brzo se povratio od
čuđenja, čim je shvatio da se bez dileme radi o istoj gredi. Shvatio je tada
još nešto.
Ja sam pobjegao u dio gdje je dim bio jači, ipak
sam i kroz njega pratio kako Dževad traži Ferida. Kada ga je našao, desilo se
ono što me neodoljivo podsjeti na dan kada su policajci tražili „ukradeno“
brašno. I tada su se na isti način licima sreli. Razlika je što su sada
zamijenili pogled i osmijeh. I što nije bilo potrebe da jedan drugome nanovo
nešto pojašnjavaju.
Bio je to trenutak kada se i Dževad predao. Ubrzo
poslije čega smo i svi bili vani.
Tada su već pristizali i drugi, probuđeni
pucketanjem crijepova, te ostalom bukom. Skupljali su se iznad, tek se rijetki
usudivši protrčati kroz uzani, vreli prolaz. Među prvima su stigle i najbliže
nam komšije, ništa manje iznenađeni nego drugi, i mi sami što bijahosmo.
Ali jedino što još svi skupa mogosmo je predato
promatrati kako se ruši i kuća u sredini, omogućujući tako da se i desna, uz ono
što smo ipak učinili, konačno sruši, ali na pravu stranu.
Nije se dugo čekalo da i Eko Džamlija stigne.
Nije bilo potrebe da uzima neke posebne izjave, diverzanti-policajci su prvi
uočili požar. I, naravno, nas zatekavši na spavanju.
Najbitnije od svega je da požar nije prešao na
našu kuću, da je makar to spriječeno. Mi ćemo još neko vrijeme dežurati, dok
budemo sigurni da se to ni usljed eventualno nekog snažnog vjetra neće ni desiti.
Ostaćemo prilično dugo. Ne iz straha da ćemo mi
stradati, već da se, ako zatreba, pobrinemo da ostane što manje za čistiti,
sutra kada to Komanda zatraži.
Deževice, pogled na prisojsku stranu
