57 Ko će ići po sjekiru

Ko naloži vatru u to polje,

naložili Taslički bećari,

da pokupe mlade Taslidžanke.

                                              18. mart 1994.
Da se mladi kola naigraju,

i djevojke pjesme napjevaju,
jera im je skoro putovati,
jera im se skoro pjevat neće.

Spremaju se na carevu vojsku,

spremaju se gradu Carigradu;

ta se vojska skoro vratit neće.

Odmah po buđenju, prisjećanje. I, uobičajeno ponašanje. Samo sam ja neumiven izašao vani, po zadnju potvrdu da je sve sagorjelo, ili dogorjeva kako smo željeli, odnosno da nam se ispred kuće providjelo.

Nije me iznenadilo vidjevši par znatiželjnika koji su već tu. Vjerovatno noćas nisu izlazili pa su sad poranili na doručak. A biće i da im je ovdje još toplije nego u kući.

Nekom drugom sam pustio da razgovara s njima, ja sam se vratio u red za umivanje. A kada sam se vratio bilo je još ljudi, a priča je trajala.

Stalno ćemo ponavljati naše uvjerenje kako su ovo uradili pijani diverzanti, ne da nama naude nego da se malo isprazne. Oni će se svakako braniti, tvrditi kako nisu, kako bi priznali, rekli bar nama, da jesu. Ostali će vjerovati nama, ili njima. Tada tražiti sumnjivce između sebe. I skoro da se na svakoga sumnjalo. Osim, na nas!

Kao i kod krađe brašna, krave, hljeba ovo postaje priča svih priča. I za doručkom, a i poslije.

Može se reći kako se napravi neformalni sastanak bataljona. Ispred naše kuće. Eko je bio prilično ljut. Većini je ovo bilo samo smiješno, zanimljivo. Nekima je stalo da se krivac nađe, drugi su se pitali da li je uopšte moguće pronaći ga. Niko ga nije vidio, a mali su izgledi da će savjesno jednom priznati.

Jedini tragovi su indicije. Neprijatelja nekih nemamo, ljubomornih na nas i ima možebiti, ali baš toliko...

Mi nismo motiv, motiv je zabava. Naravno da su u tom slučaju diverzanti metom najvećeg broja upiranja prstom. Prestali su se i opirati, pravdati.

Dževad je pokušao bar mene uvjeriti da oni ne stoje iza ovoga, računao je na veliko međupovjerenje između nas. Bilo je doista veliko, ali me u ovo nije mogao uvjeriti.

-          Dobro, nek bude da niste. Ali, ne znam što vam je to trebalo!? Znaš mene, baš me briga da ste i cijelo selo zapalili. Ja mogu i pod homorom – ovakvim mojim odgovorom znam da Dževad nikako nije bio zadovoljan, ali nisam ni ja što nisam mogao drukčije odgovoriti.

I ubrzo se cijela priča okreće na šaljivi ton. Krivaca je sve više, neki se sjetiše da pomenu i moguće nekog ljubomornog muža iz Dusine. Po tome smo mi bili meta, a ove kuće zapaljene kako bi imao vremena uteći. Još se, samo, stigao negdje skloniti kada je čuo diverzante da pjevaju.

Drugi nabrajaše kome su se sve Trošnjani zamjerili iz bataljona. Bi tu primjedbi da smo ovo, a i gore zaslužili. Zatim hvale onome ko je sve ovo smislio, isplanirao...

I mi smo aktivno uključeni u svu priču. Pri čemu se držasmo jako dobro. Kao što i trebaju oni za koje se jedino zna da nisu krivi.

Tek sam u jednom momentu zatreperio. Samirov otac, nadimkom Bane, i nije toliko razmišljao ko li je odgovaran, samo je izražajno osuđivao postupak. Nabrajao je kako bi sve trebalo kazniti ako ga se uhvati.

-          Ja mu jebem baba u brkove, ko je da je – Laci je stajao do njega, i ne uspjede zadržati u sebi način da bocne bivšeg kolegu iz kuhinje.

Nisam jedini zatreperio, Bane se protresao. Nisam siguran da je znao nasigurno da je upaljačem kresnuo njegov sin, ali je očito da je bar sumnjao. Ovo mu je mogla biti potvrda. Potvrda, koju nije želio.

Njegovu reakciju, srećom nije vidjelo mnogo ljudi. I koji jesu, nisu stigli čuti, ili razumjeti Lacijeve riječi. U krajnjem slučaju nemaše vremena, želje da bilo šta povezuju.

Kad vidjeh da je sve završilo bez posljedica zadovoljih se prijekornim pogledom prema Laciju. Na koji sam dobio odgovor pogledom koji je objašnjavao kako je vodio računa ko je u blizini, koliko glasno će reći, te da nemam razloga ni dalje sumnjati u njega.

I zaista, čemu sumnja. Otkriveni ne možemo biti, a direktno priznati nećemo. Šaliti se možemo kao i drugi, pa i na svoj račun. Čini mi se i kada bih ja sada ispričao kako sam ja potpalio niko mi ne bi povjerovao.

Osim, jednog čovjeka. U jeku šaljivih, komentara koji se i ne bave više ni štetom ni krivcima, čak ni opasnosti koja je nama prijetila, izdvoji se jedno, ipak ozbiljnije mišljenje.

-          Ovo je maslo Trošnjana! – Macan je ovo i izgovorio, ne kao sumnju nego kao tvrdnju.

-          Ti si lud! Ko bi ždio sam sebe!? – neki ga dočekaše, poznavajući ga više kao vječitog šereta nego ozbiljnijega.

-          Ja vam kažem da je ovo iz njihove glave, a vi kako hoćete...

-          Eto, ti bi potpalio kuću do svoje, i lego spavati, i čekati hoće li neko vidjeti plamen i zovnuti te. De ba, Macane, ne lupetaj. Nema logike nikakve – Huso Alibašić je govorio bolje nego što bi mi sami, još jednom pokazujući svoju vještinu biranja riječi koje u sebi nemaju glas r – da su moju, ili tamo nečiju kuću... pa hajde, možda bih i ja kazo da su oni.

-          Ima li logike ili nema, ja to ne znam – Macan je ostao nepokolebljiv – niti mi je jasno šta im je bio cilj. Ja samo znam da su oni. Evo, desnu bih ruku dao...

Krijući premjerih pogledom Lacija. Jedva se suzdržavao čestitati Macanovoj intuiciji. Umjesto toga je tražio ko će ići po sjekiru, Macanu da ruku siječemo. Mi smo se mogli nesmetano složiti s time, kleti se da nismo mi.

Uzaman je Macanu što je ostao nepokolebljiv, kada je ostao i usamljen.

I Eko je, kada je pozvao bataljon da se razilazi, uzeo nas u usta. Ne kao sumnjivce. Istakao je mirnoću i poštenje po kojima smo poznati, to što do sada niko od komandanata nikada nije imao problema s nama, našim ponašanjem, te tek nesigurno najavljujući kako će kad-tad otkriti ko zaista stoji iza ovoga.

Polazeći, Huso ponovo priđe Macanu. Rukama mu je odmjeravao blizinu zapaljene i naše kuće, sada naglašujući kako postoji mogućnost da je on priždio, ali ne i da smo to mi učinili.

Nepokoleban, u društvu Husa, i Macan nas ostavlja na miru. Da se šetamo po zgarištima, razmišljamo o tome ko nam je zlo mislio, vjerujemo Komandi da će istrajati, i uspjeti pronaći odgovorne...

Ostali nam vjeruju, što je bitno, Macana nećemo uvjeriti, i nema potrebe - nebitno je.

Kao što sam obećao sebi da ću jednoga dana o hljebu reći istinu Redžu Fisoviću, tako razmišljam i za Macana, o ovome. Zaslužio je.

Jednoga dana...

Fočanski bataljon