Mujo šeta pokraj vode hladne,
Upratih
Zija, rukom Mehmedu pokazah da se ponovo nigdje ne miče, a ja pojurih Latifu
Odobašiću kako smo se bili dogovorili. U po sam se puta morao zaustaviti, očito
je Zijo bio nešto zaboravio.
Srećom,
nije previše ostao. Najviše za pet-šest minuta, uključujući i vrijeme potrebno
da Zijo zamakne, ja sam livadom nosio porciju graha, pod jaknom skrivajući veće
parče hljeba.
Ali
na mjestu gdje ga ostavih Mehmed me nije čekao, gledao sam samo uvaljanu travu.
Ne htjeh odmah prihvatiti šta je najrealnije, pretraživah pogledom u blizini,
zavlačeći ga u grmenje, uvjeren da me iz nekog posmatra. Zato se tuda šetah,
dovoljno izdvojen iz gomile.
I
čekah. Pet minuta. Deset.
Moram
ga sam pokušati naći. Primičem se gomili, mora da je negdje unutra.
Uzalud.
Dva sam puta prošao ispred svih, niko mi nije prišao. Osim što me stotine
pogleda gledalo istim očima kao i Čauš prethodno: zbunjeno, čudno i gladno. A
vjerujem kako su osjećali da nekoga tražim.
Svi
su to osjećali, sem tog nekog! Taj neko je pobjegao od mene. Sada negdje plače,
i stidi se sam sebe. Proklinje se što me i zamolio!
Još
jednom se vraćam na mjesto gdje smo sjedili. Nikog. Prazno, jadno...
Nemoćno
vraćam pogled nazad, preko svih Goraždana. I put neba, molim Boga da nam se
smiluje. Mehmedu i meni.
Mećem
porciju preda se. Objema šakama prekrivam lice, i plačem, glasno ne bi li me
Mehmed čuo.
Nije
me čuo. Ne želi me čuti. A ja moram dalje, potrošio sam vrijeme nijećeno
Trošnjanima, samo ću se uvratiti i pozdraviti. Latifu zahvaliti...!?
Još
uvijek suznih očiju priđoh jednom momčiću. Kad mu oduzmem što mu je samo ovo
putovanje učinilo, jedva da je imao šesnaest-sedamnaest godina.
-
Izvoli! Nije kome je nijećeno, već kako sudbina
hoće!
-
Ne razumijem – tražio je pojašnjenje, ali ipak
uzimajući ponuđeno.
-
Samo me ništa ne pitaj, molim te – vadim hljeb,
pružajući mu ga nastavljam – jedino ću te jedno zamoliti, kad pojedeš, ovu
porciju ostavi kod onog velikog šatora!
Momčić
nije pogled skidao s hljeba, boreći se da razumije i upamti to što sam od njega
tražio.
Ja
se okrenuh, htjedoh odmah nestati, ipak me misli ustaviše. Još nisam siguran da
li sam danas bio s Mehmedom Čaušom, ili Harisom Ćelom! Obojica su bili žute,
kraće kose, i u svakom slučaju deblji nego sada.
Pade
mi na um da ovog momčića priupitam, možda nekoga od njih poznaje. Da mu, putem
ili kada stignu u Goražde, ako se upoznaju, ispriča istinu o ovom ručku.
-
Hej!? – s takvim se mislima naglo opet okrenuh.
-
Molim? – dječaćić me sada gledao još zbunjenije,
trznuvši se, zastavši u času kada se taman spremao da otkine prvi zalogaj
hljeba.
-
Ništa! – vidjevši to i konačno razdvojivši bitno
od nebitnog u ovome, predomislih se.
Dok
je on po drugi put pokušavao da me shvati, ja sam već grabio uz livadu,
Dragomilićima.