Tiho, tiho, šumi šuma
zelena,
u njoj moja draga
cvijeće trgala,
ja ju zovem, ja ju
zovem, ona ne čuje.
21. juli 1993.
Mila moja draga, gdje
si sada ti,
javi mi se, javi, dok
je ljubavi,
ja ju zovem, ja ju
zovem, ona ne čuje.
Svu noć nisam imao mira. Hladno u bajti, još
hladnije u rovu. S Jasminom i Saljom sam se dogovorio da za san koristimo dan,
a noć za priču, prisjećanja. Tako nam je prošla prva noć na ovom položaju, iako
mirna okolo, tmurna u dušama.
U ovih je nekoliko dana otišlo dosta onih
najboljih, za sada uglavnom oni koje smo slabije poznavali ali s čijom smo
hrabrošću bili upoznati. Svjedočili su tome susreti s onima iz Fočanskog
bataljona koji su pronosili jučer ranjene, na svakome se od njih još osjeća ponos
na Osmana, ističu i njegovog pomoćnika Hasana Kolubaru, gdje je meni sada sve
još draže, s obzirom da Hasana bolje poznajem, generacija smo. Od ponosa je
jedino veća žal: za Zakarelijem, Mungosom, Dževadom...
Za Medinom Rahmanom! I on je poginuo tog prvog dana. Nisam ni njega poznavao,
ali razumijem šta znači nemati ni punih osamnaest godina. Nije teško zamisliti
njegovo nevino, skoro dječačko lice. Nisam ni ja puno stariji, nisam se ni ja
života naživio, ali...
Za Medinom Rahmanom!
Razumijem sve koji uzdišu dok pričaju o Medinu.
Ni s mene dugo neće nestati sjećanje
na Remziju. U meni će ostati vječno. Poginuo je, dao život za slobodu, ostavio amanet svima koji ga
poznavasmo i voljesmo, ali i svakome od nas ponovo otvorio i staro pitanje - ko
je sljedeći?
Misli mi se vraćaše Mahirovoj priči o drugom
„pravom“ šehitu, ali mi se bježalo da pričam o njoj. Svako zatvaranje očiju mi
je u misli dovodilo sve jednog po jednog saborca kojeg znam, svakog bi mi bilo
žao...
Uporno se vraćah priči sa Saljom i Traletom, kako
Jasmin Čolpa reče da ga većina zove, ali me iz nje misli neprestano nanovo
izvlačiše.
U jednom me času prenijelo, bio sam između
prisustva s ovom dvojicom, povraćanja Ahmove reakcije na moje pominjanje imena
Ismeta Pačariza, polusna u kojem mi se javio njegov lik, te nekog čudnog
osjećaja koji je sve to povezivao.
Jedva sam čekao da svane, da me čudni košmar
prođe. Nikako nisam želio vjerovati kako je to mogao biti „onaj“ osjećaj...
***
Jutro svanu mirno, ni nalik mojoj noći. Ali se ne
mogu ni osloboditi svoga ružna predosjećaja.
Iščekujem doručak, ali se i ne bunim što kasni.
Bojim se da bi s njim mogla doći neka vijest u kojoj ću prepoznati prethodnu
noć...
Fočaci ponovo nailaze, njih ponovo napadaju.
Pronose mrtve i ranjene.
Ko bi sad osjećao glad, ko bi se i raspitivao što
doručka nema. Ako je suđeno ginuti, svejedno je hoće li te to potrefiti sita
ili gladna. Ako je i suđeno, samo da me ovaj osjećaj prođe...
Iznenadiše me kuhari, prestao sam se bio nadati
da će išta donijeti prije ponovnog padanja mraka. Neka se magla navukla, nekako
su se probili.
Sipaju nekakvu čorbu, i ćute. Ne pominju da je
iko novi poginuo, ne otkrivaju sami tajnu moga predosjećaja. Ne znaju, vidim,
ali im ne dam tek tako otići.
- Nije, zar, da nam ništa novog nemate reći!? –
pitam Latifa Odobašića.
- Šta ćemo ti pričati kad se ništa nasigurno ne
zna, ovdje su umanjili, ali su zato navalili na Ljutu i na Treskavicu. Ima
nekih informacija da su tamo negdje i probili.
- Ne vjerujem, gore je Zukina četa.
- E, tu su i probili. Gdje su bili Zukini! Njih ti
je, valjda, prvi dan puno stradalo, poslije su se povukli.
- Onda i nije čudo, šta će ovi sami. Ali, ja opet ne vjerujem. Čuli smo, ne znam jel
istina, da su Nihadovi povučeni s Bjelašnice. Bili onu noć, dvije, a onda negdje
otišli. Siguran sam da su tamo. Pa, garantujem da im je došlo i pojačanje iz
Bjelimića, Ismet Pačariz i njegovi...
- Ama, ne dade mi se sinoć reći – Ahmo se ubaci –
ali ja čuh tamo kod Ćuze, da je taj, meščini...
- Jel to onaj što vas je vodio kad ste bili pošli
na Zelengoru? – paralelno se i Latif ponovo uključi – on je pogino preključe,
kad i Remzija naš... Na Treskavici, na nekakim Poljicama. Još čujem, pričaju,
kad su pošli u ispomoć sretnu se s četnicima. I, eto, da se sporazume, ovi
rekli da su Bešovićevi. Taj Ismet odmah pođe, rafalom ga pokosili...
- E, onda je Ljuta pala! – izgovorih ovo prije nego
proučih fatihu, i prije nego mi krenuše ne vidljive suze.
***
Ne znam dokle ću izdržati. Situacija mi pruža
mogućnost da spavam, ono što dolazi sa strane ne da. Bojim se dana koji
možebiti dolaze, u kojima mi spavati neće dati četnici. Trebao bih o tome
razmišljti više, manje o onome što se ne može promijeniti.
Romane sam prestao čitati od devetnaestog jula,
dana kada mi je pred očima ginuo jedan od najboljih drugova, nedočekavši
vidjeti kćer jedinicu.
Istog je dana poginuo čovjek kojeg sam poznavao
nekoliko dana a zavolio za čitav život, i za kojeg sam bio ubijeđen da ćemo se
ponovo vidjeti...
Četiri dana nisu dovoljna da se neko sasvim upozna,
ali je taman da se vidi njegova glavna odlika. Ismet je čovjek koji je imao srce,
vjerovao da sam može odbraniti Treskavicu!
Noć je mirna, ili puca jače nego prije, ne obazirem
se. Ja se stalno, i iznova borim sa svojim mislima. Iznenada me šalju u Visoko.
Ponavljaju mi što su mi govorili tetak i tetka, daidža, vodaju me s Perutca
preko Ljetovika na Križ, pa pružaju do Liješeve i Radovlja, škole u Radakovu.
Pitam se koliko je istine u tome što mi u Radakovu pričasmo, ako je istina da
pomalo žalim što ne poslušah sve koji su me nagovarali da ostanem u Visokom.
I dalje mi nije žao umrijeti koliko mi teško pada
što drugi ginu, čini mi se. Mrtav ne osjeća, živ u zemlju ne može...
Sudbina, sve uvijek njoj pripisujem. Ali, zar baš
mora ovakva biti.
Prije mjesec je sve izgledalo drukčije, radovali
smo se Zelengori. A onda nas je sudbina okrenula preko Bjelimića. Ismet nas je
vodio, sudbina Musu navela na minu. Ona je morala nekome biti takva, da nije,
da smo prošli, da smo se zadesili na Zelengori kada je počela ova ofanziva...
Sudbina to nije dala, pitanje je kako bi se vratili. Pitanje je, da li bi se
ijedan vratili!
Ježim se, ali kako da zahvaljujem sudbini? Nije
pitala Remziju da pođe sa Šeksom, nego mene. Ovamo je vratila Bešovića, ali nam
je zauvijek uzela Dževada i Zakarelija. Ismet mi je sad zabolio dušu, ali
osjećam kako sudbina ni tu nije stala. Pitam se šta je sljedeće spremila, ko je
sljedeći zbog koga ću se ovako osjećati!?
Možda sam ja sljedeći? Možda je ovo vrijeme da
zadnji put razmišljam o tom drugom „pravom“ šehitu? Možda će rat završiti za
koji dan, pa nikad neću ni saznati ko je baš bio taj? Zakareli, Medin, Dževad,
Remzija, ili Ismet? Ili ja?
Ismet
Pačariz