Vino pije Vilić
Huseine,
na kaldrmi, na sred
Sarajeva.
Vino pije, plaho
podriguje;
Njem doleti alma
nagrizena,
s karanfilom crno
nakićena.
Pita majka Vilić
Huseina:
„Otkud tebi alma
nagrizena,
s karanfilom crno
nakićena?“
„Mila majko, draga mi
je dala,
draga dala, da b' pusu
imala!“
Više čovjek ne zna šta je iznenađenje a šta je
mogao očekivati. Niti se potpuno odrediti prema onom što mu se dešava. I ne
smije se čuditi toliko da dozvoli još neko, još veće iznenađenje.
Kako opet nisam stigao odmah zaspati, tražih novu temu za razmišljanje, s obzirom da
sam ono što se ispriječilo smatrao i porukom da nije vrijeme za igranje s
riječima, njihovim slaganjem u stihove.
Šeks mi se ranije činio drukčijim, preozbiljnim, tek sad mi se baš
dopao. O Ćuzi još nemam tako visoko mišljenje, ali znam da ima vremena.
Šeksov
skoro šuškavi glas, čini mi se, kazuje ponešto o njegovom karakteru. Birao je
riječi, ono malo što je stigao reći u mom prisustvu, čime se pokazao sasvim
običnim ali vrlo inteligentnim momkom. Potvrdivši sve što mi je Semir o njemu
kazao, ali i otvorivši moje sumnje da on ovdje nije bio slučajno, u prolazu.
Iako iz sinoćnjeg kratkog boravka to nisam saznao, hoću biti spreman.