Fisliđen mi se leluja.
Što mu je, što se
leluja?
Mlada se moma udaje,
svojim ga drugam'
predaje:
„Ah, moje drage
sestrice,
uveče mi ga zalijte,
ujutro mi ga berite.
U tri ga kite kitite,
u čisto zlato zavi'te,
po bratu mi ga
šaljite.
Jednu mi kitu đeveru,
drugu mi kitu zaovi,
treću mi kitu
dragome!“
U
selo ulazimo uz potpuni mrak. Ali zato osjećamo, zrak kazuje puno toga. Ne
treba nam dnevna svjetlost da bi shvatili gdje smo.
Zamršten
je manje ispodplaninsko selo. Veoma mirisno. Odiše toplinom koja ga je
donedavno nastanjivala, miriše skromnošću koja ga još uvijek ispunjava.
Dok
smo mu se približavali, djelovalo je zabrinuto za svoje danas i svoje sutra.
Prijećeno mu je da silom oduzetu toplinu nikad neće povratiti. Ali, ni ono nije
zaboravilo osjećati! Uprkos potpunom mraku, primijetilo je i ono nas. Osjetilo!
Prethodnih
nekoliko dana je spavalo, tugovalo i strahovalo. Nadalo se i očekivalo. A sada
dolazimo mi. Da uslišimo njegovu nadu i probudimo osjećanja.
Goste
niko ne dočekuje pospan i uplakan. Selo se samo diglo, da dočeka svoje drage mu
musafire. Da nas primi u svoju dušu, da je mi oživimo.
Tu
smo, tek stigli, a selo živi. Kao da nije ni prestajalo...
Takav
osjećaj, znam, u dnevniku neću znati opisati. Ulazeći, prestali smo pričati i
prepričavati neke ranije događaje, a odlučili u mraku zatvoriti oči. Da nam se
učini kako je selo pusto, ali i da se pribojavamo kako nije tako. Koliko dugo
ne znamo da je iko dolazio, ne bi bilo čudo da je puno četnika. A kako smo sad
naoružani, susretu s njima se ne bi baš obradovali.
Ipak,
samo nam je malo trebalo da širom otvorimo oči. Da shvatimo kako selo nije
nikad bilo prazno, kako smo mi sve vrijeme bili u njemu!
Zaustavljamo
se ispred jedne štale, prvog objekta koji nas dočekuje, i gledamo Zamršten
onakav kakav je. Mirisan, topao, radostan. Kakav bi i bio, kad smo mi u njemu!
Tu smo dugo, samo nismo toga bili svjesni.
Naša
priča se prekida. Nije nam se obradovalo da bi slušalo naše priče. Bar, dok ima
posla.
Nema
potrebe ni da se upoznajemo, znamo se. A i, posao i nas čeka. Ovdje se uvijek
radilo. I uvijek se znalo šta ko radi.
Vidjelo
se odmah da nismo bahnuli, da smo uvijek bili tu. Niko ništa ne pita, svak radi
ono što je njegovo. Ovce se odmah zatvaraju u svoj tor, konji se otovaraju i
odvode na vodu, u štalu se unose oruđa i njihova municija, hrana u kolibu
iznad.
Zna
se koliko konja zadržavamo, njima je već spremljeno mjesto u drugoj štali.
Ostali će odmah nazad na Trebovu. Odvešće ih dvojica koja nisu ni bila s nama
ovdje. Oni su samo sišli s nama, pomogli nam i sad se vraćaju.
A
mi, svak svojoj kući.
Ne
pitam koje je moja kuća. Bilo bi glupo, kako može čovjek negdje živjeti a ne znati
gdje. Samo me je malo iznenadilo koliko nas živi u jednoj kući. Sigurno nam
nije tijesna, osjetili bi ranije.
Prolazim
u svoju sobu. Liježem na svoje mjesto. Tu su i Mufo, Zaim, Džemo... i još
nekoliko njih, a u drugim sobama također po šest-sedam. Znam im svima imena,
samo se trenutno ne mogu sjetiti.
Još
znam da Sajo Muslić ne živi s nama. On je u kući ispod, sa Sutkom, Ahmom,
Latom... To su nam i jedine komšije. Donji dio sela ostaje da živi u prošlosti,
a mi njoj ne pripadamo.
Pokušavam
razmišljati o tome, kopka me želja da zavirim malo u nju. Mislim da ću joj
odoljeti, da mi se burazeru noćas ne bi štucalo.
Šta
imam razmišljati o Zamrštenu kad ga znam. Nisu ovo Basarići, tamo smo bahnuli,
skoro pa nismo ni željeli doći. Pokušavali naći sebe, velikom brzinom bježeći
od onog što znamo o sebi.
Ovo
nije isto. Osjećam. Nastavljamo da živimo život koji nije ni prekidan.
Dok
sam lijegao nije me zanimalo kakav mi je ležaj, ko je s moje lijeve a ko s
desne strane, ko u susjednoj sobi a ko u kući ispod, zašto noćas nisam
angažovan na straži, kad ću i šta ujutro doručkovati...
Mogu
odmarati mozak. Razmišljati o sebi i svojim osjećanjima, odmarajući i intuiciju
koju sam zadnjih dana puno puta provjeravao i zamarao. Ne moram se plašiti da
će me baš sad izdati, da će mi se dogoditi nešto što nisam želio, a na što sam,
možda, mogao uticati.
Ništa
se ne događa slučajno. Nisam slučajno baš večeras sreo Envera Bešovića,
Majorovog brata. Ne da bih čuo kako je on u trenutku više cijenio flašu u ruci
nego vlastitu glavu na ramenima, niti da bih se prisjetio svog sličnog
iskustva, kao ni da bih od Safeta Muslića čuo nekoliko takvih, od Mufa također,
već da još jednom shvatim kako su osjećanja ono što upravlja ljudima.
Samo
se osjećanja izdižu iznad života. Neka je jedan ulični pjesnik jednom rekao
kako za ideale ginu budale, ali nije trebao zaboraviti kako svi imamo svoje
ideale i kako smo svi... u određenim trenutcima.
Inače
smo svi isti. Različitim nas čine upravo - osjećanja. Ona pokazuju ko smo,
kakvi smo. Nije Enver Bešović uvijek onakav kakvim smo ga danas vidjeli. Takvim
se samo u tom trenutku osjećao.
Ako
ga nisam slučajno sreo, nije ni Sajo slučajno išao iza mene. Trebao mi je neko
pomoći da Pelu bolje upoznam.
Čovjek
je koga je lijepo u putu sresti, o kome vrijedi razmišljati. Nije on „brat
Majora“, on je Enver Bešović. Zapravo, on je Zaimu brat koliko i ovaj njemu.
Jedna ih je majka, jednako rodila!
Mufo
se stigao s njim malo ispričati nedavno, kad mene nije bilo na Trebovoj. Do večeras
je bio zaboravio to mi pomenuti. Pela je dvije godine mlađi od Mufa, generacija
Daše Filipovića, našeg prvog komšije. Zajedno su išli u srednju medicinsku,
bili dobri ahbabi, zbog čega ga se Pela prije dvije godine sjetio i pomogao mu
da bude primljen u JNA. Da li će biti da je u njoj i sad samo kao
sanitetlija...
Ipak,
još bolju Pelinu stranu prije nas je već poznavao Sajo. Sa nama je to saznanje
podijelio dok smo malo odmarali između dvije ture prenošenja mina, a kad ga je
jedan od nas ponovo pomenuo. Dok sad razmišljam o tome, poredim s podvigom koji
je izveo Hamdo Kovač.
Možda
je Pelina pozicija bila bolja nego Hamdova. Radio je u Lukavici, izgleda
prilično jednostavnim da je mogao samo jedno jutro se ne pojaviti na poslu. No,
Pela je u tim trenutcima vođen nekim drugim osjećajima, svojim idealima...
Sajo
nije znao puno detalja, ni Pela ih sam nije otkrivao, pa ni mi nismo bili
previše radoznalo raspoloženi. Znamo da je iz kasarne pobjegao zajedno s još
nekoliko momaka, ali pošto su prethodno dobro osmislili plan, koji nije
sadržavao samo „spašavanje glave“. U Hrasnicu, u štab TO su se pojavili s
kamionom kojem su promijenili pravac kretanja a u kojem je bilo i nešto
naoružanja, ali i veće količine sanitetskog materijala i druge opreme.
Kako
su to izveli Pela se ne voli hvaliti, pa mojim ušima za sada ostaje nepoznato.
Ono što je značajnije, nikom nikad neće ni moći ispričati. Samo oni znaju kako
su se u trenutcima dok su sve to preživljavali osjećali...
Pela
je ubrzo pokazao da je spreman i više uraditi. Ostavio je, to što je pribavio
za Armiju, u Hrasnici, a sebe je pokrenuo dalje.
„Najlakše“
mu je bilo napustiti mjesto u kojem je radio, mjestu gdje je živio dovoljno je
dao, posvetio se sebi. Kako bi se tek osjećao da nije došao ovdje, gdje je
rođen i gdje pripada!
Ovo
mi nije zvučalo nepoznato. Major je Major, Pela je Pela, ali ih je jedna majka
rodila. I ista gora odgojila!
