Fisliđen mi se leluja.
Što mu je, što se
leluja?
Mlada se moma udaje,
svojim ga drugam'
predaje:
„Ah, moje drage
sestrice,
uveče mi ga zalijte,
ujutro mi ga berite.
U tri ga kite kitite,
u čisto zlato zavite,
po bratu mi ga
šaljite.
Jednu mi kitu đeveru,
drugu mi kitu zaovi,
treću mi kitu
dragome!“
U selo ulazimo uz potpuni mrak. Ali zato
osjećamo, zrak kazuje puno toga. Ne treba nam dnevna svjetlost da bi shvatili
gdje smo.
Zamršten je manje ispodplaninsko selo. Veoma
mirisno. Odiše toplinom koja ga je donedavno nastanjivala, miriše skromnošću
koja ga još uvijek ispunjava.
Dok smo mu se približavali, djelovalo je
zabrinuto za svoje danas i svoje sutra. Prijećeno mu je da silom oduzetu
toplinu nikad neće povratiti. Ali, ni ono nije zaboravilo osjećati! Uprkos
potpunom mraku, primijetilo je i ono nas. Osjetilo!
Prethodnih nekoliko dana je spavalo, tugovalo i
strahovalo. Nadalo se i očekivalo. A sada dolazimo mi. Da uslišimo njegovu nadu
i probudimo osjećanja.
Goste niko ne dočekuje pospan i uplakan. Selo se
samo diglo, da dočeka svoje drage mu musafire. Da nas primi u svoju dušu, da je
mi oživimo.
Tu smo, tek stigli, a selo živi. Kao da nije ni
prestajalo...
Takav osjećaj, znam, u dnevniku neću znati
opisati. Ulazeći, prestali smo pričati i prepričavati neke ranije događaje, a
odlučili u mraku zatvoriti oči. Da nam se učini kako je selo pusto, ali i da se
pribojavamo kako nije tako. Koliko dugo ne znamo da je iko dolazio, ne bi bilo
čudo da je puno četnika. A kako smo sad naoružani, susretu s njima se ne bi baš
obradovali.
Ipak, samo nam je malo trebalo da širom otvorimo
oči. Da shvatimo kako selo nije nikad bilo prazno, kako smo mi sve vrijeme bili
u njemu!
Zaustavljamo se ispred jedne štale, prvog objekta
koji nas dočekuje, i gledamo Zamršten onakav kakav je. Mirisan, topao,
radostan. Kakav bi i bio, kad smo mi u njemu! Tu smo dugo, samo nismo toga bili
svjesni.
Naša priča se prekida. Nije nam se obradovalo da
bi slušalo naše priče. Bar, dok ima posla.
Nema potrebe ni da se upoznajemo, znamo se. A i,
posao i nas čeka. Ovdje se uvijek radilo. I uvijek se znalo šta ko radi.
Vidjelo se odmah da nismo bahnuli, da smo uvijek
bili tu. Niko ništa ne pita, svak radi ono što je njegovo. Ovce se odmah
zatvaraju u svoj tor, konji se otovaraju i odvode na vodu, u štalu se unose
oruđa i njihova municija, hrana u kolibu iznad.
Zna se koliko konja zadržavamo, njima je već
spremljeno mjesto u drugoj štali. Ostali će odmah nazad na Trebovu. Odvešće ih
dvojica koja nisu ni bila s nama ovdje. Oni su samo sišli s nama, pomogli nam i
sad se vraćaju.
A mi, svak svojoj kući.
Ne pitam koje je moja kuća. Bilo bi glupo, kako
može čovjek negdje živjeti a neznati gdje. Samo me je malo iznenadilo koliko
nas živi u jednoj kući. Sigurno nam nije tijesna, osjetili bi ranije.
Prolazim u svoju sobu. Liježem na svoje mjesto.
Tu su i Mufo, Zaim, Džemo... i još nekoliko njih, a u drugim sobama također po
šest-sedam. Znam im svima imena, samo se trenutno ne mogu sjetiti.
Još znam da Sajo Muslić ne živi s nama. On je u
kući ispod, sa Sutkom, Ahmom, Latom... To su nam i jedine komšije. Donji dio
sela ostaje da živi u prošlosti, a mi njoj ne pripadamo.
Pokušavam razmišljati o tome, kopka me želja da
zavirim malo u nju. Mislim da ću joj odoljeti, da mi se burazeru noćas ne bi
štucalo.
Šta imam razmišljati o Zamrštenu kad ga znam.
Nisu ovo Basarići, tamo smo bahnuli, skoro pa nismo ni željeli doći. Pokušavali
naći sebe, velikom brzinom bježeći od onog što znamo o sebi.
Ovo nije isto. Osjećam. Nastavljamo da živimo
život koji nije ni prekidan.
Dok sam lijegao nije me zanimalo kakav mi je
ležaj, ko je s moje lijeve a ko s desne strane, ko u susjednoj sobi a ko u kući
ispod, zašto noćas nisam angažovan na straži, kad ću i šta ujutro
doručkovati...
Mogu odmarati mozak. Razmišljati o sebi i svojim
osjećanjima, odmarajući i intuiciju koju sam zadnjih dana puno puta provjeravao
i zamarao. Ne moram se plašiti da će me baš sad izdati, da će mi se dogoditi
nešto što nisam želio a na što sam, možda, mogao uticati.
Ništa se ne događa slučajno. Nisam slučajno baš
večeras sreo Envera Bešovića, Majorovog brata. Ne da bih čuo kako je on u
trenutku više cijenio flašu u ruci nego vlastitu glavu na ramenima, niti da bih
se prisjetio svog sličnog iskustva, kao ni da bih od Safeta Muslića čuo
nekoliko takvih, od Mufa također, već da još jednom shvatim kako su osjećanja
ono što upravlja ljudima.
Samo se osjećanja izdižu iznad života. Neka je
jedan ulični pjesnik jednom rekao kako za ideale ginu budale, ali nije trebao
zaboraviti kako svi imamo svoje ideale i kako smo svi... u određenim trenutcima.
Inače smo svi isti. Različitim nas čine upravo -
osjećanja. Ona pokazuju ko smo, kakvi smo. Nije Enver Bešović uvijek onakav
kakvim smo ga danas vidjeli. Takvim se samo u tom trenutku osjećao.
Ako ga nisam slučajno sreo, nije ni Sajo slučajno
išao iza mene. Trebao mi je neko pomoći da Pelu bolje upoznam.
Čovjek je koga je lijepo u putu sresti, o kome
vrijedi razmišljati. Nije on „brat Majora“, on je Enver Bešović. Zapravo, on je
Zaimu brat koliko i ovaj njemu. Jedna ih je majka, jednako rodila!
Mufo se stigao s njim malo ispričati nedavno, kad
mene nije bilo na Trebovoj. Do večeras je bio zaboravio to mi pomenuti. Pela je
dvije godine mlađi od Mufa, generacija Daše Filipovića, našeg prvog komšije. Zajedno su išli u srednju
medicinsku, bili dobri ahbabi, zbog čega ga se Pela prije dvije godine sjetio i
pomogao mu da bude primljen u JNA. Da li će biti da je u njoj i sad samo kao
sanitetlija...
Ipak, još bolju Pelinu stranu prije nas je već
poznavao Sajo. Sa nama je to saznanje podijelio dok smo malo odmarali između
dvije ture prenošenja mina, a kad ga je jedan od nas ponovo pomenuo. Dok sad
razmišljam o tome, poredim to s podvigom koji je izveo Hamdo Kovač.
Možda je Pelina pozicija bila bolja nego
Hamdova. Radio je u Lukavici, izgleda prilično jednostavnim da je mogao samo
jedno jutro se ne pojaviti na poslu. No, Pela je u tim trenutcima vođen nekim
drugim osjećajima, svojim idealima...
Sajo nije znao puno detalja, ni Pela ih sam nije
otkrivao, pa ni mi nismo bili previše radoznalo raspoloženi. Znamo da je iz
kasarne pobjegao zajedno s još nekoliko momaka, ali pošto su prethodno dobro
osmislili plan, koji nije sadržavao samo „spašavanje glave“. U Hrasnicu, u štab
TO su se pojavili s kamionom kojem su promijenili pravac kretanja a u kojem je
bilo i nešto naoružanja, ali i veće količine sanitetskog materijala i druge
opreme.
Kako su to izveli Pela se ne voli hvaliti, pa
mojim ušima za sada ostaje nepoznato. Ono što je značajnije, nikom nikad neće
ni moći ispričati. Samo oni znaju kako su se u trenutcima dok su sve to
preživljavali osjećali...
Pela je ubrzo pokazao da je spreman i više
uraditi. Ostavio je to što je pribavio za Armiju, u Hrasnici, a sebe je
pokrenuo dalje.
„Najlakše“ mu je bilo napustiti mjesto u kojem je
radio, mjestu gdje je živio dovoljno je dao, posvetio se sebi. Kako bi se tek
osjećao da nije došao ovdje, gdje je rođen i gdje pripada!
Ovo mi nije zvučalo nepoznato. Major je Major,
Pela je Pela, ali ih je jedna majka rodila. I ista gora odgojila!
Zelengora, Vidikovci
