Hutli, butli u dvor
udariše,
na đevojci krnu
postaviše.
Danas krma i
al-aspurlija,
sjutra duvak i mlad
đuvegija!
„Oj, đevojko, jel ti
žao majke?“
„A što će mi biti žao
majke?
U mog dragog bolju
majku kažu!“ 29.avgust 1992.
„Oj, đevojko, jel ti
žao seke?“
„A što će mi biti žao
seke?
U mog dragog bolju
seku kažu!
Ja ću seku vezu
naučiti,
da joj leti ruka po
đerđefu,
baš ko hitar đogo po
mejdanu!“
Zamršten lijep noću, jutrom još ljepši. Dan
počinje tom ljepotom, nastavlja kako treba.
Kuhinja je u drugoj kući, gdje je
Safira Salčin, jedna od ukupno četrdesetak Borčana koliko je ostalo s nama,
odnosno vjernih Majoru. Sumnjati u njene kuharske sposobnosti bilo bi glupo, u
svim našim krajevima za svaku djevojku bi bila sramota ne znati kuhati, što
važi i za većinu ženskih poslova. Znao sam kako ni mi nju nećemo lišiti sve druge
potrebne pomoći. Kakva bi tek nas bila sramota kad ne bismo svi prali svoje
porcije, cijepali i pripremali drva, pomagali oko guljenja krompira ili
sječenja mesa.
Doručkovali smo čaj, opet nije bio sladak koliko
bi trebao, jeste da nam se čini kako bi ga i svako od nas znao jednako
napraviti. Ali, nek nisu zalud naši stari govorili kako je žensko sedefli ruke!
Sasvim dovoljno da se današnjim radovima posvetimo potpuno, niti jedne sekunde
da ne odvojimo za brigu šta će nas čekati ručku.
Tako je uvijek bilo! Kao što nismo ni ustali ne
znajući šta je nama danas raditi. Ko je planirao naš dolazak ovdje, vodio je
računa da imamo i sve što nam je potrebno.
Livada, nekoliko stotina metara prije sela, kao
stvorena je da se na zadnjem njenom nagibu postave obje stodvadeske. Možda nije
kao na Tuljku, ali samo na prvi dojam. Malo ispod je uzvišenje koje neće
dozvoliti da osmatrači ne vide većinu mina koje uputimo. I dalje je jako bitno
što je udaljenost od glavnog položaja do osmatračnice prilagođena kurirskom
navođenju.
A dvije livade dalje u produžetku, „izmišljene“ su za djejstvovanja
gromovima i šesetkama. Njihov je domet dosta kraći, vjerovati je da ćemo ih
rjeđe koristiti, možda samo u slučaju napada na nas, a tada će i oni koji njima
gađaju moći sami osmatrati svoje pogotke.
Zadovoljni ćemo biti tek kad budemo spremni, kad
postavimo i utvrdimo oruđa. Nećemo zaboraviti ni zaklone za sebe, ali se zna red.
Danas će biti dobro ako stignemo završiti ovo prvo.
Ima nas dovoljno da radovi teku po planu. Ne
pravimo gužvu, niko ne zabušava, niko se ne premara. Bitan nam je osjećaj
zadovoljstva poslije svakog pogleda na dotad urađeno, uključujući i rijetke
odlaske do drugih grupa, vijesti koje donesu oni koji su došli vidjeti dokle smo
mi stigli, zanemarujemo tako misli o tome koliko smo iskopali ili izbacili
zemlje, odnosno koliko još imamo.
U trenutcima koje posvećujemo svojim mislima,
vezujemo ih uz osjećaj više vrijednosti. Niko nije mogao boraviti na Trebovoj a
ne zavidjeti, makar kod nekih ta zavist imala otpor u povremenim osjećajima
straha, onima koji svakodnevno borave na nekom od položaja. Možda nije
primjereno da se odmah poredimo s diverzantima, ali jedan utisak ne možemo
zaobići. Ako prve prilike, a ne sumnjamo da nas ona uskoro čeka, bar neka od
naših mina pogodi cilj, to će imati odjek, jednak svakom koji je govorio o
hrabrosti i uspjesima diverzanata. Ono što je neki dan bilo već je prošlo kroz
prizmu ovog vremena, ratnog u kojem se događaji brže zaboravljaju nego što se i
dešavaju. Nama je sve to, samo moranje više. Ali bi, i bez toga, opet - morali!
Neko se jučer drznuo zamoliti nas da ne gađamo
četnike koji njega budu napadali, ali smo to svakako shvatili kao šalu. Lato to
nije htio ni odšutiti, obećao je da nikako nećemo gađati Trebovu! Na kraju se
taj zacrvenio, ali...
Ne smijem ni misliti da se Tuljak može ponoviti.
Položaji brzo poprimaju oblik kakav će na kraju imati, osmatračnica je takva da
s nje „i Krnjo može navoditi“, a u posluzi su oni koji su i oba prošla puta
učinili sve što je bilo do njih...
Ne mogu a da dio vremena predviđenog za odmor, koji opet ispunjavam razmišljanjem, ne
posvetim i nama lično. Počevši od onog što je iza nas, a zbog onog što nas čeka. Onog dana samo su oni koji su čuli cijelu priču,
kojih nije mnogo, pominjali Krnja. Najneupućeniji su se sjetili Ahma ili Lata,
oni koji nisu ni znali da postoje računači. Svi ostali su okrivljavali
računače, to jest mene i Zaima. Kako nas je vrijeme preteklo, to nikom nismo stigli
pojašnjavati da greška mora biti negdje drugo.
Jedva čekam prvo pravo gađanje. Još nisam otkrio
sve okolnosti, ali sve jače osjećam kako će tada morati biti drukčje. Makar se
pokazalo nešto što nismo znali, što mi misli kovitla, što ne smijem na glas izgovoriti,
poput mogućnosti da minusi na minama pokazuju kako daljinare treba smanjiti a
ne da su mine lakše?! Ako se i moglo desiti da postoje takve mine za koje ja
nisam čuo, nije išlo da to važi i za Sutka. Ili, ako bi kako bila istina da
nisu padale blizu naših koliko su oni „jadili“, što također svjesno prešućujem,
poslije zadovoljstva što je sve prošlo bez i jednog povrijeđenog. Najnepoštenije
bi bilo za to njih kriviti. Najbolje, neka bude kao da se taj dan nije ni
desio. Važno je da jednu dobro osmotrimo prije nego...
Zaim je pouzdan. U njega vjerujem jednako kao i u
sebe. Siguran sam da ćemo i dobro sarađivati.
Već sam odlučio njega ponuditi da
bira uz koja će oruđa biti, ako nekad budemo istovremeno gađali. Znam, izabraće
stodvadeske, ali mislim da je pošteno što mu nudim pravo izbora. Ovaj drugi
računač nije iskusan, njemu će pripasti šesetke i gromovi, a ja ću iz tih
razloga više biti uz njega. Nije me strah promašaja, a i zaljubljeniji sam u
šesetke. Moji i Džemovi razlozi!
Svakako ću to učiniti tek kad svi odahnemo, kad
stodvadeske budu ovisile samo od onog što mi izračunamo.
Smirenost
je ono što sam prvo zapazio kod Admina Hajdarevića, momka za kojeg sam prvi put
i čuo kad je pročitan, a to i jeste najvažnije za računača. To što se pritom
predstavio kao neko ko nije zadovoljan što je s nama a ne s diverzantima ili
nekim drugim pješadijskim vodom, vjerujem da može trajati najdalje do tog našeg
prvog uspješnog gađanja. O njemu danas ne mogu više razmišljati, trebam ga prvo,
ipak, bolje upoznati.
Redža poznajem sasvim dovoljno, zbog toga ni o njemu
neću mnogo razmišljati, a nisam raspoložen ni o njegovim izviđačima. Drago mi je da
će biti bliže Sutku. Ako ima neko u ovom vodu ko nije sretan što sam ja komandir,
Redžo je! Ali bi isto bilo i s nekim drugim. On ne voli komandire, može se reći
kako misli da nisu čak ni potrebni, da su obična formalnost. Ono što je meni
bitno je da znam da dolazi s Grepka, i to s epitetom dobrog i hrabrog borca,
diverzanta, izviđača. Artiljerijsko izviđanje jeste nešto drugo, ali ne želim sumnjati
da ne može biti jednako uspješan. Ne mora on nikom odgovarati za svoj rad, neka
to formalno bude Sutko, a nadati se da će imati korektan odnos i sa svojim
potčinjenim. Nema ih puno, nikog od njih ne znam, ali su svi mladi i djeluju
riješeni da budu dobri izviđači. Čini mi se kako je to bila i Adminova želja,
ali sam mu stigao objasniti gdje je „pogriješio“. Nije trebao priznati da je
odličan matematičar!
Na Redža nisam trošio misli, ali jesam dvadesetak
minuta na razgovor. Bolju temu od Grepka, odnosno njegovog poznanstva sa Šemsom
Tucakovićem, nisam ni tražio. Još uvijek se divim tome što sam čuo da je učinio
za naše žene koje su razmijenjene, pa koristim ukazanu priliku da čujem možda
još koji detalj.
Neće se moji utisci bitno promijeniti, mada vjerujem
Redžu kako je u njemu vidio dva čovjeka. Znam da takvih slučajeva ima, a sad mi
se čini kako je to nekad i veoma dobro. Kao jedan od naših najboljih novinara,
inače je doktor žurnalistike, nikako da pobjegne od profesionalne etike! Uzalud
je njemu nabacivati priče kako je medijski rat, koji četnici tako podlo vode,
zavrijedio sličan otpor.
Kad god Šemso-novinar ima priliku, ne koristi je. Ali
zato postoji i Šemso-moralista, reče da je na nekoj takvoj dužnosti tamo,
valjda u jednom od ona dva bataljona. Taj Šemso se uvijek pojavljuje kad je
nejpotrebnije. On je smislio priču o nađene četiri naše ubijene žene, kako bismo
ih zadržali na slobodi a četnici upućivali nove na pregovore, sve iz razloga
što nismo mogli izvršiti nuđenu razmjenu, a da pritom, što je najvažnije,
njihova djeca ne stradaju zbog toga što se one nisu vratile!
S druge strane, Šemso-novinar nikad ne bi sam u
eter pustio neku takvu vijest, koja nema makar istinu u svom temelju. Dobar je
Redžo naveo primjer. Kad su četnici spalili skoro cijelo selo Andelije, ubivši
nekoliko civila, naš novinar je to tako i javio. Neka se na „njihovim“
vijestima već čula potpuno suprotna vijest, da smo to selo mi zapalili pri svom
povlačenju kako ne bi koristilo Srbima, s naše strane nije dodata ni jedna
jedina žrtva. Nisu ga mogli nagovoriti ni diverzanti kasnije, kad su u dva
navrata primijetili kako su četnici ponovo ulazili u te Andelije, dopaljujući
neke od preostalih kuća, štala i drugih objekata. Stisnuo je naš novinar zube,
i na nagovor moraliste „slagao“ da su četnici ponovo do temelja spalili
Andelije, ali ni slučajno nije usput izmislio i neku novu žrtvu. Tako će možda
i naše selo, ako već nije, gorjeti par puta...
Prisjetih se i onog što mi je Šefedin ispričao.
To i jeste bila greška Šemsa-novinara, ali greška koja nam dosad samo koristi,
čega je postao svjestan i Šemso-moralista. Biće opet, da ga je on i navratio.
Što, međutim, nije stigao kad je u pitanju bilo izvlačenje dijela naših civila
iz Goražda. Zapravo ga Šemso-novinar nije ni pitao, sam je procijenio da to
treba objaviti, jer kao pojačaće moral naših boraca... Na radiju je tačno
opisan taj put spasa, zbog čega je isti i granatiran, a jednom su već naišli i
na zasjedu. Vjerovatno ne bi bio spriječen ni u otkrivanju puta kojim su naši
izašli, da je Major bio toliko lud da mu to kaže...
Ja ću u dnevniku ostaviti nekoliko praznih redova
ispod pominjanja ovog mog razgovora s Redžom, vjerujem ja u sve ali je možda
prerano da to još neko čita!?
Zahvalio sam Redžu na društvu, a malo mislima
prešao i po odjeljenju veze. Bez potrebe da se i tu predugo zadržavam.
Adema Durića sam
spoznao, s njim će mi milina biti raditi i družiti se. Sredstava veze nemamo, sem tog jednog
uređaja, meni je malo ličio na RUP-12 bivše JNA, mada su mi već stigli
objasniti da je daleko od toga. Domet je znatno manji, ali ipak dovoljan za
područje koje ovuda pokrivamo. To je neka stara policijska stanica, jedna od
dvije koje ukupno imamo. Ta druga je potpuno ispravna i ona je na Vučevu, ima deset
kanala na koje su već ukucane frekvencije, dovoljno za malo normalniju komunikaciju
s Komandom na Trebovoj, bolje rečeno s Majorom, gdje je jedna od dvije prave
RUP-12. Sve te tri stanice su najprije prilagođene našoj, kod koje su u
funkciji još samo dva prva kanala.
Tako će sva veza, do nekih boljih dana, da
se odvija na jednoj glavnoj i jednoj rezervnoj frekvenciji. Istina, napravljen
je i raspored, svakih se tri sata te frekvencije mijenjaju, i to ne na pune sate. A i to se
mijenja svakih petnaestak dana, kao i šifrarnici koji se pedantno i precizno
izrađuju na Trebovoj.
Dok s početka o tome razmišljam, čini mi se kako
je Adem dovoljan za to. Tako da ni za ostatak odjeljenja ne trebam da brinem, i
to su uglavnom mlađi momci, kojima će više koristiti ta mladost i brzina koja
je prati, nego što bi trebali žuriti savlađivati tehniku rukovanja policajkom,
kao i dublje ulaziti u tajne šifri i njihovog bržeg čitanja.
Ali, misli mi se same produžavaju. Neće biti
slučajno što smo mi dobili jednu od jedine četiri kakve-takve stanice, kao ni
što smo pomalo i iznenada, i baš ovdje sišli. Mora biti da Major nešto sprema!?
Svakako mi se više to sviđa nego da prozire namjere četnika...
Vraćam se računačima. Pomnije pratim Admina,
drago mi je što mi se čini kako se prilagođava brže nego sam pretpostavljao, i
kako mogu očekivati da i nadmaši moja očekivanja. Generacija smo, zasad jedini
u cijeloj bateriji. Od mene je mlađi tek nekoliko dana, pa me zato jutros
čudila njegova ćutljivost. Dok smo sredstva pripremali za transport pogled mu
je stalno lutao i nekud bježao. Kad smo počeli kopati, stizao se koncentrisati
na rad, ali ne i u pauzama. Jednako je ćutao, uporno se bavio nekim svojim
mislima, bez namjere da ih makar dijelom s nekim podijeli.
Večeras, pošto je već i prilično „naučio“ da
govori, pokazivao je i najviše elana za ovo što radimo. Siguran sam, da je imao
iko da to predloži, on bi prvi bezuslovno prihvatio da nastavimo i dok je
mjeseca, dok imamo snage.
Počinjem slutiti kako bi između nas dvojice moglo
biti rođeno i jače prijateljstvo. Pa tako, dok se vraćasmo nazad u selo, baš se
spremah započeti neki razgovor s njim, kojim bi to bilo izvjesnije, kad me
omete jedan glas s leđa.
-
Jel ima mjesta
kod vas? – pitao je momak kojeg sam zapazio kod Sutka, sva tri puta kad sam
njima izlazio on je kopao.
-
Valjda ima –
pomalo sam bio zbunjen – ima, mora da ima!
-
Jel to i tebe
Sutko otjero? – prije nego ja stigoh o ovome razmisliti, brkajlija kojeg sam
upoznao pod nadimkom Oko, dade me još više zbuniti.
-
Nije – mali se
činio spremnim na ovakvo pitanje – što bi me gonio, rođaci smo. On me i tražio
u četu... bateriju. Rasporedio me u izviđačko odjeljenje, ali da budem njegov
kurir. Ja ću biti s njim, samo je kod nas tijesno...
-
A-ha. Daj, mali,
nemoj zajebavati – sad je Oko povećao smješak – vidio sam ja to sinoć. Htio sam
ja s Nevzetom u onu kuću, ali me on otjera, kao u ovoj ima manja sobica. Kao,
taman za nas dvoje. Ko da je nama do toga! Da i jeste, gledaj koliko je selo,
šta je štala, koliba, a još je lijepo vrijeme, gledaj šume... Ali, toliki su
ovdje bez žena, mogu se i ja strpiti. Nego, slušaj šta tebi Oko kaže. Nećeš ti
njemu biti kurir, nego sluga. Ne znaš ti, sine, Bešović je to!?
-
Pa i ti si – sad
se mali osmjehivao.
-
Nije to isto.
Konto sam ja to, dumo. Jesam ja Bešović. Jesam ja njima rođak, ali četvrto
koljeno!
-
Kako četvrto?
-
Čuj, kako. Reci
mi, ima li ijedan od njih da nije neki komandir. Evo ti samo ovog Ahma, jučer
je došlo i odmah - daj mu vod. Sutka neću ni da pominjem...
Previše nisam shvatao, lakše mi bi uzeti ovo kao
jednu od brojnih šala koje se ovih dana inspirativno smišljaju, te joj htjedoh
dodati nastavak:
-
Baš sam se mučio
da saznam kolika sam im ja familija. Znam da je neka Ćerimaguša rodila nekog od
njih, al sam ja mislio da je to malo dalje. Znači, ipak, mora da smo najmanje
treće koljeno.
-
To je drugo –
Oko je kao držao da je ono bilo ozbiljno – ti si komandir jer si iz Trošnja.
Neko je morao. Nego, pustite sad to... Nema veze, mali, ništa se ti ne sikiraj,
ako nema kod Trošnjana mjesta, možeš ti kod mene i Nevzete. Kako god, važno je
da će i meni i tebi biti bolje ovdje nego tamo. Znaš da mi je i drago što su me
otjerali. Eto, ja ove ljude gotovo i ne poznajem, al sam odmah skužio da su
ljudi... Ko? Sad da me mole, ne bih se vratio!
Položaj nije bio daleko pa je i naš razgovor brzo
završen. Još sam imao vremena da ovog momka zapitam za ime, nije jedini kojeg
imam na spisku a nisam ga stigao upoznati.
-
Kako ne znaš ko
je – umjesto njega je Mufo odgovarao – pa i on nam je rođak. On ti je Latifa
Kovačevića. Sad, ne znam mu ni ja tačno ime...
-
Adil – mali je
bio vrlo govorljiv – ali me, inače, mnogi po imenu ne znaju. Svi me zovu
Tito...
-
Vala, mali, Titu
svaka čast – mada sam i ja isto bio pomislio, Mufo je bio brži – al znaš li ti
da svako selo ima svog „Tita“. I, znaš li zašto im se ti nadimci daju...
Odgovor ostaje za neki drugi put. Adil ga je
prećutao, ali kako se osmjehnuo ličilo je na potvrdu da sva pravila imaju svoje
izuzetke.
I moj osjećaj se s tim slagao. Ako sam svjestan
da ću uvijek imati vod onakav kakav mi drugi naprave, na odnose u njemu ću moći
uticati. Ako ništa, shvatio sam kako ni Admin, a ni ovaj Tito tome neće biti
smetnja.
Trebova planina