Hutli, butli u dvor
udariše,
na đevojci krnu
postaviše.
Danas krma i
al-aspurlija,
sjutra duvak i mlad
đuvegija!
„Oj, đevojko, je l' ti
žao majke?“
„A što će mi biti žao
majke?
U mog dragog bolju
majku kažu!“ 29.avgust
1992.
„Oj, đevojko, je l' ti
žao seke?“
„A što će mi biti žao
seke?
U mog dragog bolju
seku kažu!
Ja ću seku vezu
naučiti,
da joj leti ruka po
đerđefu,
baš k'o hitar đogo po
mejdanu!“
Zamršten
lijep noću, jutrom još ljepši. Dan počinje tom ljepotom, nastavlja kako treba.
Kuhinja
je u drugoj kući, gdje je Safira Salčin, jedna od ukupno četrdesetak Borčana
koliko je ostalo s nama, odnosno vjernih Majoru. Prvo uvjeravanje u njene kuharske
sposobnosti je unaprijed bilo lišeno sumnji, u svim našim krajevima za svaku
djevojku bi bila sramota ne znati kuhati, što važi i za većinu ženskih poslova.
Znao sam kako ni mi nju nećemo lišiti sve druge potrebne pomoći. Kakva bi tek
nas trebala biti sramota kad ne bismo svi prali svoje porcije, ali i cijepali i
pripremali drva, pomagali oko guljenja krompira ili sječenja mesa.
Doručkovali
smo čaj, opet nije bio sladak koliko bi trebao, jeste da nam se čini kako bi ga
i svako od nas znao jednako napraviti. Ali, nek nisu zalud naši stari govorili
kako je žensko sedefli ruke! Sasvim dovoljno da se današnjim radovima posvetimo
potpuno, niti jedne sekunde da ne odvojimo za brigu šta će nas čekati ručku.
Tako
je uvijek bilo! Kao što nismo ni ustali ne znajući šta je nama danas raditi.
Onaj ko je planirao naš dolazak ovdje, vodio je računa da ovdje imamo i sve što
nam je potrebno.
***
Livada,
nekoliko stotina metara prije sela, kao stvorena je da se na zadnjem njenom
nagibu postave obje stodvadeske. Možda nije kao na Tuljku, ali samo na prvi
dojam. Malo ispod je uzvišenje koje neće dozvoliti da osmatrači ne vide većinu
mina koje uputimo. I dalje je jako bitno što je opet udaljenost od glavnog
položaja do osmatračnice prilagođena kurirskom navođenju.
A
dvije livade dalje u produžetku, „izmišljene“ su za djejstvovanja gromovima i
šesetkama. Njihov je domet dosta kraći, vjerovati je da ćemo ih rjeđe
koristiti, možda samo u slučaju napada na nas, a tada će i oni koji njima
gađaju moći sami osmatrati svoje pogotke.
Zadovoljni,
odnosno spremni ćemo biti tek kad postavimo i utvrdimo oruđa. Naravno, nećemo
zaboraviti ni zaklone za sebe, ali se zna red. Danas će biti dobro ako stignemo
završiti ovo prvo.
Ima
nas dovoljno da radovi teku po planu. Ne pravimo gužvu, niko ne zabušava, niko
se ne premara. Veći je osjećaj zadovoljstva poslije svakog pogleda na dotad
urađeno, uključujući i rijetke odlaske do drugih grupa, odnosno vijesti koje
donesu oni koji su došli vidjeti dokle smo mi stigli, zanemarujemo tako misli o
tome koliko smo iskopali ili izbacili zemlje, odnosno koliko još imamo.
U
trenutcima koje posvećujemo svojim mislima, vezujemo ih uz osjećaj više
vrijednosti. Niko nije mogao boraviti na Trebovoj a ne zavidjeti, makar kod
nekih ta zavist imala otpor u povremenim osjećajima straha, onima koji
svakodnevno borave na nekom od položaja. Možda nije primjereno da se odmah
poredimo s diverzantima, ali jedan utisak ne možemo zaobići. Ako prve prilike,
a ne sumnjamo da nas ona uskoro čeka, bar neka od naših mina pogodi cilj, to će
imati odjek, jednak svakom koji je govorio o hrabrosti i uspjesima diverzanata.
Ono što je neki dan bilo već je prošlo kroz prizmu ovog vremena, ratnog u kojem
se događaji brže zaboravljaju nego što se i dešavaju. Nama je sve to, samo
moranje više. Ali bi, i bez toga, opet - morali!
Neko
se jučer drznuo zamoliti nas da ne gađamo četnike koji njega budu napadali, ali
smo to svakako shvatili kao šalu. Lato to nije htio ni odšutiti, obećao je da
nikako nećemo gađati Trebovu! Na kraju se taj zacrvenio, ali...
Ne
smijem ni misliti da se Tuljak može ponoviti. Položaji brzo poprimaju oblik
kakav će na kraju imati, osmatračnica je takva da s nje „i Krnjo može
navoditi“, a u posluzi su, i oba prošla puta učinili sve što je do njih bilo...
Ne
mogu a da dio vremena predviđenog za odmor, a koji ispunjavam razmišljanjem, ne
posvetim i nama lično. Počevši od onog što je iza nas, a zbog onog što nas
čeka. Onog dana samo su oni koji su čuli cijelu priču, kojih nije mnogo, pominjali
Krnja. Najneupućeniji su se sjetili Ahma ili Lata, oni koji nisu ni znali da
postoje računači. Svi ostali su okrivljivali računače, to jest mene i Zaima.
Kako nas je vrijeme preteklo, to nikom nismo ni stigli pojašnjavati da greška
mora biti negdje drugo.
Jedva
čekam prvo pravo gađanje. Još nisam otkrio sve okolnosti, ali sve jače osjećam
kako će tada morati biti drukčije. Makar se pokazalo nešto što nismo znali, što
mi misli kovitla, što ne smijem na glas izgovoriti, poput mogućnosti da minusi
na minama pokazuju kako daljinare treba smanjiti a ne da su mine lakše?! Ako se
i moglo desiti da postoje takve mine za koje ja nisam čuo, nije išlo da to važi
i za Sutka. Ili, ako bi kako bila istina da nisu padale blizu naših koliko su
oni „jadili“, što također svjesno prešućujem, poslije zadovoljstva što je sve
prošlo bez i jednog povrijeđenog. Najnepoštenije bi bilo za to njih kriviti.
Najbolje, neka bude kao da se taj dan nije ni desio. Važno je da jednu dobro
osmotrimo prije nego...
