Kolika je Musluk voda, rijeka,
zanijela moga dragog lijepa.
Da mi Bog da sto godina vijeka,
neću sresti nikad tako lijepa.
Da mi Bog da, da se s njime sastanem,
barem jednu zimsku noćcu do zore,
ili jedan ljetnji danak do podne.
Kakve su mu karakršli obrve,
pod obrve crne oči za noći,
pod očima b'jelo lice za dana.
Još sam ubrzao, kako bismo ih pristigli prije nego se oni zabrinu. Neugodan miris nas duže prati nego koliko nam je trebalo da ga osjetimo. Duboko nam se usadio u nozdrve, u svijest još dublje! Moglo je biti da gore leži bilo ko od nas, a da oni žure ovuda zaboravljajući nam i fatihu proučiti...
Bio sam pomislio kako ćemo ovaj neprijatni miris nositi sve do Igmana, kad nas dočeka huk Bistrice. Nisam znao da je tako blizu, nisam vjerovao da ovako miriše! Nikad prije nijednu rijeku nisam čuo kako miriše!
Bistrica, prijelaz preko nje, sad nam je najopasniji dio. Sve glasnije huči, naša napetost raste. Bliži se zadnja prijepreka koju trebamo savladati. Moleći se i učeći, ko šta zna, pristižemo ostale.
Zajedno čekamo Halila i one s pištoljima, našu malu izvidnicu. Povoljne vijesti.
Asim Pačo se vratio s njima! Silazili su skroz rijeci, ništa nisu vidjeli ni osjetili što bi nas brinulo. Rekao je to tiho, ali ga svi čusmo. Tako je kad slušaš ono što želiš čuti.
Nastavljamo, ipak, oprezno. Naređeno je da hodamo sporo, strogo pazimo gdje stajemo. Ni jedan kamen ne smijemo pomjeriti, noć je tiha, daleko bi se čulo. Prisustvo četnika u blizini nikad ne možemo isključiti.
Svaki korak bliže Bistrici, njen huk jači i ljepši, mi malo sigurniji. Izlazimo iz šikare, samo se imamo još spustiti pedesetak metara. Kamenje se čini osjetljivije, ali se njegova zvonjava gubi u pjesmi valova Bistrice.
Kakva pjesma! Poželim, kada se ovo završi, otići na Drinu i u miru to čuti. Oživjeti spomen na ovu pjesmu, najljepšu koju noćas možemo čuti.
Sigurniji u korake, odvajam na tren pogled od zemlje i bacam ga nastranu. Desno od sebe vidim most. Poznat mi je, zvali smo ga - Miljevski. Nisam to očekivao, mislim da tek postajem svjestan stvarne opasnosti, kao i pitanja bez odgovora - kako se uspjelo toliko civila ovuda prebaciti, četnicima ispred nosa.
Naježih se. Srećom, pogled moram više držati ispred sebe. Ovih preostalih pedesetak metara je okomito, nalik na stepenice.
Ne treba ni misliti kakav bi teret ostalima bio neko ko bi sad pozlijedio nogu. Gledam onog ispred. Ako je on čučnuo, čučnem i ja. Sageo se, i ja isto. Pružio je duži korak, odmjeravam isti. Uvijek stopalom poklapam mjesto na kojem je ostao otisak njegovog. Nije preveliki problem, tako su radile hiljade onih koji su prošli prije nas.
Skupljamo se uz obalu. Opet dižem pogled, most mi se čini još bližim. Znam šta bi jedan njihov mitraljezac mogao uraditi! Ne smijem ni misliti da su se sjetili ovaj put zasjedu postaviti ovdje.
Ljepše je posmatrati šta drugi rade, uvijek treba isto. Sazuvamo čizme, cipele, opanke, u čem je ko pošao. Zavraćamo nogavice, skidamo gornji dio odjeće. Sve radimo bez izgovorene riječi.
Jednako žurimo, ali ni ne gubimo prisebnost. Pazimo da ne učinimo ništa što bi privklo pažnju nekoga ko bi mogao biti na mostu. Osjećamo da nema nikog, ali ne rizikujemo. Ako ništa, pomalo vježbamo za moguće slične situacije.
Ušto Halil je prvi zagazio. Za njim Taib Bekan i Asim Pačo. Nema gužve, nema guranja. Nema tačno utvrđenog redoslijeda. Kako je ko spreman, tako ulazi u vodu. Jedan po jedan, širina gaza nije tolika da bi se smio iz vida gubiti onaj ispred.
Nekoliko sam puta ranije Bistricu gledao odozgo. Nijednom mi se nije činila dubokom. Mislio sam da se može pregaziti gdje poželiš. Sad znam da nije tako, ovo je jedno od rijetkih takvih mjesta. I, opet je dubina prilična. Vidim da povremeno prelazi preko pasa.
Slabija mjesečina je bacala preko obale. Ja sam zagazio kada su prvi tek prelazili. S nadom i vjerom da ćemo, kao i oni, svi uspjeti.
Nije me njena hladnoća iznenadila. Ipak sam vjerovao da ćemo lakše otrpiti udare njenih valova. Oblo i klizavo kamenje ispod nogu, dosta brza rijeka i sve osjetnija hladnoća, naše kretanje su činili znatno težim nego sam prethodno to mogao i pretpostaviti.
Dođoše i boli u kostima. Nisam siguran da bismo u ovakvim uslovima, recimo, uspjeli Drinu savladati. Bistrica je imala jednu veliku pogodnost, nije bila tako široka.
Korake nisam brojao, ali sam zapamtio da mi se dva puta digla kosa na glavi. Kada sam osjećao kako mi noga klizi niz kamenje. Oba puta sam se uplašio više nego je bilo potrebno. Bistrica nije bila neukrotiva.
Svejedno, poseban je osjećaj ponovo biti na suhom. Dva koraka naprijed, obuvam cipele i zagrćem mantil. Treba dalje, slijedi penjanje naviše.
Očekivao sam da ćemo, bar s ove strane, otići malo uzvodno, odmaći se od mosta. Veremo se direktno, dobro utabanom stazom. Put je postojao i ranije, ali nije toliko korišten. Tek sada su tragovi tako uočljivi. Skoro mi je djelovalo nevjerovatnim to što četnici još nisu obratili pažnju na ovo. Jednim te istim putem, tako im blizu, u ovih je dvadesetak dana prošlo više od tri hiljade ljudi. Više od šest hiljada nogu. Mi se penjemo uz mrklu noć, a put se opet jasno oslikava...
Doduše, sam izlaz na cestu je išao kroz šiblje. Suha obuća nije ostavljala puno tragova na cesti, dovoljno da tokom dana prođe nekoliko četničkih vozila i oni su potpuno nestajali.
Pretrčavanje je bilo uobičajeno. Kada vidiš prethodnog da je stigao na drugu stranu, u četiri-pet koraka činiš isto. Produžiš naprijed, da ostaviš mjesta za ostale.
Tu ide kratka pauza. Dok se uvjerimo da smo svi.
***
Brzo opet pravimo kolonu, kako bi se brže odmicali od Bistrice - nego smo joj se primicali. Najteže smo prošli, ali smo sigurniji što dalje odavde.
Jedno nas je iznenadilo. Tek smo se počeli radovati, uvjereni da više nikoga sem nas nećemo čuti sve do Grepka, kroz mrak smo čuli zvižduke! Oni koji su ovuda već prolazili, brzo su u tome prepoznali dogovoreno oglašavanje.
Susret s dvadesetak naoružanih ljudi otklonio je sve dileme. Major je, u međuvremenu, stigao poslati kurira. Opis je odgovarao Krnju, koji je najavio naš dolazak. Oni su sinoć, cijelu noć probdjeli ovdje, i sami su čuli četničke pokrete, što ih je navelo da posumnjaju kako zbog toga kasnimo. Žao nam ih je zbog sinoć, ali drago zbog večeras. Kuda god da idemo, sigurnije je uz oružanu pratnju.
Na jednom od tih boraca primijetih automat crne boje, manjih dimenzija od svih koje sam do sada viđao. Poželjeh da takav zadužim!
Koliko je čovjek čudan. Sve do maloprije samo sam razmišljao o tome da živ stignem do Igmana i zadužim bilo kakvu pušku. Sada bih još i birao.
Bistrica
