Kolika je Musluk voda, rijeka,
zanijela moga dragog lijepa.
Da mi Bog da sto godina vijeka,
neću sresti nikad tako lijepa.
Da mi Bog da, da se s njime sastanem,
barem jednu zimsku noćcu do zore,
ili jedan ljetnji danak do podne.
Kakve su mu karakršli obrve,
pod obrve crne oči za noći,
pod očima b'jelo lice za dana.
Još
sam ubrzao, kako bismo ove ispred pristigli prije nego se oni zabrinu. Neugodan
miris nas duže prati nego koliko nam je trebalo da ga osjetimo. Duboko nam se
usadio u nozdrve, u svijest još dublje! Moglo je biti da gore leži bilo ko od
nas, a da oni žure ovuda zaboravljajući nam i fatihu proučiti...
Bio
sam pomislio kako ćemo ovaj neprijatni miris nositi sve do Igmana, kad nas
dočeka huk Bistrice. Nisam znao da je tako blizu, nisam vjerovao da ovako
miriše! Nikad prije nijednu rijeku nisam čuo kako miriše!
Bistrica,
prijelaz preko nje, sad nam je najopasniji dio. Sve glasnije huči, naša
napetost raste. Bliži se posljednja prijepreka koju trebamo savladati. Moleći
se i učeći, ko šta zna, pristižemo ostale.
Zajedno
čekamo Halila i one s pištoljima, našu malu izvidnicu. Povoljne vijesti.
Asim
Pačo se povratio s takvim vijestima! Silazili su skroz rijeci, ništa nisu
vidjeli ni osjetili što bi nas brinulo. Rekao je to tiho, ali ga svi čusmo.
Tako je kad slušaš ono što želiš čuti.
***
Nastavljamo,
ipak, oprezno. Naređeno je da hodamo sporo, strogo pazimo gdje stajemo. Ni
jedan kamen ne smijemo pomjeriti, noć je tiha, daleko bi se čulo. Prisustvo
četnika u blizini nikad ne možemo isključiti.
Svaki
korak bliže Bistrici, njen huk jači i ljepši, mi malo sigurniji. Izlazimo iz
šikare, samo se imamo još spustiti pedesetak metara. Kamenje se čini
osjetljivije, ali se njegova zvonjava gubi u pjesmi valova Bistrice.
Kakva
pjesma! Poželim, kada se ovo završi, otići na Drinu i u miru to čuti. Oživjeti
spomen na ovu pjesmu, najljepšu koju noćas možemo čuti.
Sigurniji
u korake, odvajam na tren pogled od zemlje i bacam ga nastranu. Desno od sebe
vidim most. Poznat mi je, zvali smo ga - Miljevski. Nisam to očekivao, mislim
da tek postajem svjestan stvarne opasnosti, kao i pitanja bez odgovora - kako
se uspjelo toliko civila ovuda prebaciti, četnicima ispred nosa.
Naježih
se. Srećom, pogled moram više držati ispred sebe. Ovih preostalih pedesetak
metara je okomito, nalik na stepenice.
Ne
treba ni misliti kakav bi teret ostalima bio neko ko bi sad pozlijedio nogu.
Gledam onog ispred. Ako je on čučnuo, čučnem i ja. Sageo se, i ja isto. Pružio
je duži korak, odmjeravam isti. Uvijek stopalom poklapam mjesto na kojem je
ostao otisak njegovog. Nije preveliki problem, tako su radile hiljade onih koji
su prošli prije nas.
Skupljamo
se uz obalu. Opet dižem pogled, most mi se čini još bližim. Znam šta bi jedan
njihov mitraljezac mogao uraditi! Ne smijem ni misliti da su se sjetili ovaj
put zasjedu postaviti ovdje.
Ljepše
je posmatrati šta drugi rade, uvijek treba isto. Sazuvamo čizme, cipele,
opanke, u čemu je ko pošao. Zavraćamo nogavice, skidamo gornji dio odjeće. Sve
radimo bez izgovorene riječi.
Jednako
žurimo, ali ni ne gubimo prisebnost. Pazimo da ne učinimo ništa što bi privuklo
pažnju nekoga ko bi mogao biti na mostu. Osjećamo da nema nikog, ali ne
rizikujemo. Ako ništa, pomalo vježbamo za moguće slične situacije.
Ušto
Halil je prvi zagazio. Za njim Taib Bekan i Asim Pačo. Nema gužve, nema
guranja. Nema tačno utvrđenog redoslijeda. Kako je ko spreman, tako ulazi u
vodu. Jedan po jedan, širina gaza nije tolika da bi se smio iz vida gubiti onaj
ispred.
Nekoliko
sam puta ranije Bistricu gledao odozgo. Nijednom mi se nije činila dubokom. Mislio
sam da se može pregaziti gdje poželiš. Sad znam da nije tako, ovo je jedno od
rijetkih takvih mjesta. I, opet je dubina prilična. Vidim da povremeno prelazi
preko pasa.
Slabija
mjesečina je bacala preko obale. Ja sam zagazio kada su prvi tek prelazili. S
nadom i vjerom da ćemo, kao i oni, svi uspjeti.
Nije
me njena hladnoća iznenadila. Ipak sam vjerovao da ćemo lakše otrpiti udare
njenih valova. Oblo i klizavo kamenje ispod nogu, dosta brza rijeka i sve
osjetnija hladnoća, naše kretanje su činili znatno težim nego sam prethodno to
mogao i pretpostaviti.
Dođoše
i boli u kostima. Nisam siguran da bismo u ovakvim uslovima, recimo, uspjeli
Drinu savladati. Bistrica je imala jednu veliku pogodnost, nije bila tako
široka.
Korake
nisam brojao, ali sam zapamtio da mi se dva puta digla kosa na glavi. Kada sam
osjećao kako mi noga klizi niz kamenje. Oba puta sam se uplašio više nego je
bilo potrebno. Bistrica nije bila neukrotiva.
Svejedno,
poseban je osjećaj ponovo biti na suhom. Dva koraka naprijed, obuvam cipele i
zagrćem mantil. Treba dalje, slijedi penjanje naviše.
Očekivao
sam da ćemo, bar s ove strane, otići malo uzvodno, odmaći se od mosta. Veremo
se direktno, dobro utabanom stazom. Put je postojao i ranije, ali nije toliko
korišten. Tek sada su tragovi tako uočljivi. Skoro mi je djelovalo
nevjerovatnim to što četnici još nisu obratili pažnju na ovo. Jednim te istim
putem, tako im blizu, u ovih je dvadesetak dana prošlo više od tri hiljade
ljudi. Više od šest hiljada nogu. Mi se penjemo uz mrklu noć, a put se opet
jasno oslikava...
Doduše,
sam izlaz na cestu je išao kroz šiblje. Suha obuća nije ostavljala puno tragova
na cesti, dovoljno da tokom dana prođe nekoliko četničkih vozila i oni su
potpuno nestajali.
Pretrčavanje
je bilo uobičajeno. Kada vidiš prethodnog da je stigao na drugu stranu, u
četiri-pet koraka činiš isto. Produžiš naprijed, da ostaviš mjesta za ostale.
Tu
ide kratka pauza. Dok se uvjerimo da smo svi.
***
Brzo
opet pravimo kolonu, kako bi se brže odmicali od Bistrice - nego smo joj se
primicali. Najteže smo prošli, ali smo sigurniji što dalje odavde.
Jedno
nas je iznenadilo. Tek smo se počeli radovati, uvjereni da više nikoga sem nas
nećemo čuti sve do Grepka, kroz mrak smo čuli zvižduke! Oni koji su ovuda već
prolazili, brzo su u tome prepoznali dogovoreno oglašavanje.
Susret
s dvadesetak naoružanih ljudi otklonio je sve dileme. Major je, u međuvremenu,
stigao poslati kurira. Opis je odgovarao Krnju, koji je najavio naš dolazak.
Oni su i sinoć, cijelu noć probdjeli ovdje, i sami su čuli četničke pokrete,
što ih je navelo da posumnjaju kako zbog toga kasnimo. Žao nam ih je zbog
sinoć, ali drago zbog večeras. Kuda god da idemo, sigurnije je uz oružanu
pratnju.
Veliko
olakšanje, i prilika da sumiram sve utiske. Dešavanja oko, i u Jelečkom katunu
su bila neprijatna, stvarnog straha nije moglo biti. Prolazak mjesta ranije
zasjede je bio uzbudljiv, sad mogu reći da bi bila sramota da je bilo ko od nas
pokazivao strah. Jer, mi samo prolazismo a jedan čovjek je ostao. Kako je njemu
bilo, kako je trenutno, hrabrilo je i nas što iz tog pravca nikakve pucnje
nismo čuli, raste uvjerenje da će uspjeti, da je i njemu donekle bilo lakše
kako je i oko Bistrice mirovalo. Tu, na Bistrici, ispod mosta i preko ceste,
osjećao sam strah. Čega tek postajem svjestan, prihvatajući dvostruko olakšanje
koje osjećam. Kolonom sam više puta čuo tu najčešće ponavljanu rečenicu „Samo
da je Bistricu prijeći“, a onda i susret s ovom naoružanom grupom.
Na
jednom od tih boraca primijetih automat crne boje, manjih dimenzija od svih
koje sam do sada viđao. Poželjeh da takav zadužim!
Koliko
je čovjek čudan. Sve do maloprije samo sam razmišljao o tome da živ stignem do
Igmana i zadužim bilo kakvu pušku. Sada bih još i birao...
