39 Treba i da se zna

Mlad se Jusuf oženio,

do ponoći s ljubom bio,

od ponoći ferman stiže:
„Mlad Jusufe, car te zove!“

Carska hazna pokradena,

na Jusufa potvorena.

Stade Jusuf konja sedlat,

viš njeg ljuba suze ljevat.

                               15. februar 1994.

„Oj Jusufe, bolan bio,

još me nisi poljubio;

Oj Jusufe, lale moje,

s kim ostavljaš zlato svoje?“

„Ostavljam te s majkom mojom,

s majkom mojom tri godine.

Ne dođem li za četiri,

ti se udaj za drugoga!“

Nije nam bilo krivo što sve potraja samo tri dana. Naredni nam je bilo svakako ići na smjenu, a tog dana su stigle veće količine brašna. Opet će se hljeb sijeći na troje, a uskoro se najavljuje uvođenje i trećeg obroka. Preživjeli smo glad, preživjela je i brigada.

Nešto drugo će nam ostati krivo. Barem meni.

Ali je, valjda, tako i suđeno bilo, i moralo da bude. Da je bilo drukčije, vjerovatno da ne bih vukao želju da nekada nekome pričam o svemu.

Eko je htio drukčije. Pokušao me vratiti. Ali se meni nije dopalo da tu treću, zadnju noć jedemo osahli hljeb. Stvorile su se male zalihe, pa je friškog hljeba bilo tek malo više od jedne police.

Nisam se vratio, mirno rekavši da sad, za uspomenu, uzeo sam sva tri s iste police, i pritom uopšte nisam „popunjavao“ nastalu rupu. Kako je već dogovoreno, završili smo s ovim, nema potrebe da nastavimo. A kada nekad budemo priznavali, treba i da se zna da je hljeb kraden. Zijo će, ovaj put, dakako primijetiti.

U šta nije bilo sumnje. A to sam i htio.

Nešto drugo sam zanemario. Kako će Komanda riješiti ovaj slučaj. Sama nije pokrala, pa će se maksimalno truditi da nađe ko je.

Istragu ćemo mi preskočiti. Samo smo, kao i prethodna dva jutra, pred doručak pogledali neprimjetno prema prozoru, i nanovo se divili savršenosti onoga što smo radili.

Na doručku smo vidjeli razliku u odnosu na predhodna jutra. Svi su, u i oko kuhinje, bili namršteni. Međusobno su nešto mrmoljili, što mi nismo pokušavali bolje čuti nego drugi.

Tri dana ćemo biti na položaju, Dževadovi će još detaljnije pregledati svaki kut kuhinje, na kraju će morati priznati da je sve uradio neko pametniji od, i jednih i drugih. Slučaj će ostati ne riješen, do nekih vremena kada će biti simpatično čuti istinu. Od nas samih.

A tok, ćorsokak policije i kuhara nama će Laci ispričati kada se vratimo.

                                 ***

I, ispričao je. Ali, s onim što sam ja previdio. Policija, makar i vojna, još slučajno, privremeno napravljena, nije tako lahko bila spremna priznati poraz. Nije znala ko bi mogao biti taj ko je ukrao cijelu vreću brašna, ali su bili sigurni da je ovih tri hljeba mogao uzeti samo neko iznutra, između kuhara i pekara.

A onda, i ovi su htjeli prepoznati lopova među sobom. Ključ imaju Zijo, i Laci ili Redžo Fisović. Laci kaže da bi njemu bilo draže da je to jutro on otvarao. Lakše bi podnio napade, nego što je to Redžo učinio. Šutio bi, možda bi se i smijao, ovako mu do smijeha nije bilo.

Zapravo se smijao sprva, dok se Redžo još mirno branio. No, kada je na red došlo da se djecom kune, da plače, Laciju je tako malo trebalo da sve ispriča.

Ipak je smislio drugi način. Izdvojio je Redža, šapnuo mu da ga svi znaju, njega i njegovo poštenje, i da je ovo „Zijovo maslo“. Što je, kao objašnjavao time da je Zijo s optužbi prešao na „Neće ti niko ništa, samo meni, eto, reci kome si dao hljeb. Je li nekom iz Komande, ili nekom od vojske?“

To Zijovo optuživanje, s uvjerenošću da je krivica njegova, Redža i jeste ljutila, odnosno vrijeđala. Znati da si nevin, a nemoći to dokazati, pogađalo bi svakoga. I svaki bismo se branili, pokušavali otkriti, uperiti prstom u pravoga krivca. Redžo je bio onaj drugi, blaži tip ljudi. Spreman da insistira na svojoj nevinosti, ne da ikog optužuje. A to se jedino i moglo kletvom u djecu, i suzama. I s potrebom da ti bar neko vjeruje.

Laci, ne samo da je vjerovao nego je i znao. Bio je u dilemi da izda nas, i sebe, ali je i Redža odlično poznavao, mogao je biti siguran da će ga i podrška potrebno umiriti. Čak će i jača netrpeljivost njega i Zija izostati, ako bi se Zijo i svađao nije imao s kim. Zato će se posmatrati jednakim očima, obojica sumnjati, i čekati da „nebo i zemlja sprovedu svoj dogovor“ a kada će se naslađivati stidom onog drugoga.

Laci nije učinio najpoštenije, ali jeste najbolje, iako je to sada apsurd. Svi znaju krivca, niko pravog. Sem nas.

Komanda je čista, njima je najbitnije da i ostala vojska „zna“ da oni ovaj put nisu, hem je tri hljeba premalo, hem bi im i tada trebala pomoć iznutra.

A ko je između kuhara, to više i nije bitno s obzirom da sad hljeba ima dovoljno. Kao što nije ni bitno kojih je više, onih koji su govorili „Ko bi se od Redža nado“ ili onih s ubjeđenjem „Zijo, ko bi drugi, znao da hljeb dolazi pa sinovima požurio noć prije dati treći obrok“. Za Redža i Zija nije bilo dileme - onaj drugi je...

                              ***

Sve se smirilo, jedino sam ja još osjećao nemir, neki svoj. Jači nego kad sam iznevjerio Murata Pjekovića.

Redžo će još dugo ćutke djeliti hranu, osmjehujući se tek onima za koje je uvjeren da su poštenjačine kao i on. Sve lopove je mrzio kao nikad, svakoga za koga je čuo da je nekad makar i cigaretu ukrao. Tima je čorbu sipao s gorčinom, koja će trajati dok se u bataljonu ne dogodi nešto novo.

Meni se osmjehivao, a ja sam bježao od njegovog osmijeha. U tom osmijehu jest bila iskrenost, ali sam ja osjećao i prijezir prema onima što su drukčiji. Činilo mi se kako bi bio u stanju ubiti onoga ko je ukrao hljebove, zbog koga je preživio vjerovatno najveće poniženje od kako je u ratu, zbog koga sumnja u Zija, ali i u svoje sumnje, samo kada bi saznao da to nije bio Zijo.

Znam da ću, ako nikome, njemu sve ispričati. Jednoga dana. Sad mi se čini kako je prerano.

pekara, Crnički Kamenik