Ja uranih jutros rano,
prije sabaha.
Kril'ma treptim da poletim,
letjet ne mogu.
Uzalud mi moja krila,
kad su slomljena.
Ja imadoh mog dragana,
al je nevjeran.
11. februar 1995.
U mog dragog tvrda
vjera –
grumen šećera;
A u mene još je tvrđa
–
rosa do sunca.
Rosa će se osušiti,
šećer stopiti.
Sastat će se dva
sevdaha,
šerbe popiti!
Kako ova dva dana
brže prođoše. I dalje sam samo ležao, budan bio i kada sam spavao, povremeno
sasvim budan. Za razliku od ranije sada mi je sve to bilo manje turobno, jer me
uvijek dočekivao miris pepsi-kole.
Ne znam tačne razloge da sam svaki put, onu prvu
noć, samo kvasio grlo. Je li to bio strah da ne bih smio naglo opterećivati
želudac, ili više želja da pepsi duže traje. Možda oboje, plus da sam pokušavao
što češće uživati u skoro zaboravljenim osjećanjima.
Te, prve noći „popio“ sam oko pola litra. Znao
sam da će Mufo zorom biti tu da sazna novosti, da mu ne smijem reći da sam je i
štedio, znam da bi odmah išao tražiti drugu, nekako mi je teško objasniti mu to
nešto što ni meni nije najjasnije.