Mene moja majka gleda sa čardaka,
prstom prijeti da me opameti.
A ja čekam momka, ko prava djevojka,
lijepog Salka iz našeg sokaka.
Zlato
li zlatio, đulbe šećeru,
hajde
spremaj večeru!
Da mi znade majka, za lijepog Salka,
ne bih s kuće makla ni koraka.
Mada sam malena, već sam zaljubljena,
jade jadim, ne znam ni šta radim.
Majko
li, majčice, ti mi oprosti,
moje
prve radosti.
Čim večera prođe dragi meni dođe,
pa sijeli dok dan zabijeli.
Iznesem mu kahvu, šerbe i baklavu,
rujna vina u đul-obrazima.
Salko
li, Salkane, muška nevjero,
ko
bi tebi vjerovo!
/Jozo Penava/
U Mehine Luke smo stigli dosta kasno, i ipak prilično umorni pa
vjerujem kako je ovo jedna od rjeđih noći koje smo završili prije nego smo
ispili sav konjak kupljen u Hadžićima. Donekle je tome doprinijela neuobičajena
tišina u kasarni.
Dolazak kamiona, uz jaka svjetla i logičnu buku zbog poluneispravnosti,
kao i naša pjesma koja je valjda i jedina podsjećala na ranije slične silaske, dakako
nije mogao proći nezapažen. Ipak je ovo posebna, i malo produžena smjena, pa je
i naša pjesma, s kojom smo ciljano i ušli, bila posebna.