10 Prisluh sudbine

 „Kahvu mi, draga, ispeci,

taman, dušo, za mene.

Jer ja ću doći, oko pola noći,

kraj tebe.

Ti meni cigar napravi,

taman, dušo, za mene.

Jer ja ću doći, oko pola noći,

kraj tebe.

Ti meni šiljte namekšaj,

taman, dušo, za mene.

Jer ja ću doći, oko pola noći,

da legnem.“

„Po noći mi ne trebaš,

kad mene mladu ne gledaš.

Jer ti si reko da si bolju steko

od mene!“

„Nisam, vjera, ubila te, draga,

nevjera!“

Da bismo opet izašli na Đokin toranj, najprije moramo odbraniti Đevigrad.

Znaju to i četnici. Već jednom su polomili zube na Đevigradu, ali im se ne sviđa ni naša upornost da njih zbacimo s Đokina tornja.

Ovi s našeg radija trenutno ne lažu. Doduše, izvještaj su zaokružili na „žestoku ofanzivu koju četnici izvode duž cijelog Treskavičkog platoa“. Izostavili su i uobičajenu floskulu kako su linije odbrane čvrste i stabilne.

Ako je njih vjera napustila, mene nije. Sjećam se prošlih četničkih ataka, mislim da smo bili u težem položaju, pa smo se izvukli. Ono što je zajedinčko toj i ovoj situaciji je da Đevigrad ne smije pasti.

9 Nisu navikli da štede

Umihana hadži-Jusufova,

na Vrbasu abdest uzimala.

Kraj Vrbasa đugum ostavila,

na đugumu fesić s dukatima;

jemeniju na vrhu svezala,

a papuče vodi okrenula –

da svak misli da se utopila.

Sva gospoda vodi dolazila,

niko ne smije u Vrbas, u vodu,

osim jednog deli-Ibrahima.

On Vrbasu mutnom dotrčao,

pa on baca đuzel odijelo,

hoće skočit u Vrbas, u vodu!

Kad se nešto iza grma javlja:
„Ne budali deli-Ibrahime,

ne muči se, ne skidaj odijela.

Nisam, bolan, u vodu skočila,

već sam bijelo lice umivala,

da ga ljubi deli-Ibrahime!“

Bitka za Treskavicu nije izgubljena. Nije, i ne smije biti. Februarska ideja i pokušaj Zaima Imamovića jesu bili i genijalni i suludi, baš tako se nisu ni mogli provesti u djelo, međutim uvijek ostaje onaj uobičajeni, teži način. Koji hoće pričekati, ali ne smije izostati.

Četnici jesu iskoristili nepredvidljivosti vremena i ponovo prvi bili gore. Gdje su bili i prije dolaska zime. Taj njihov izlazak samo par dana nakon Zaimovog pokušaja jeste bio kum kasnijoj pogibiji moga najdražeg saborca Šeksa, ali neku drugu novu prednost im nije donio. To je potvrđeno nedavno, kada ponovo zauzesmo Toranj. Zašto ga nismo zadržali, pričalo se i nagađalo, ali se i zaboravlja, kako se okrećemo novom pokušaju. Za koji ćemo reći da je novi, ali i dodati kako, samo nastavljamo gdje smo stali.

8 Nekada jedna sličnost

Ništa se ne vidi

na mladome momku,

već košulja tanka,

svilom našivena.

                   sredina maja 1995.

Koju nije šila

mati, ni sestrica,

nego ju je šila

njemu mila, draga.

Na njoj ušiveno

tijelo djevojačko;

tijelo djevojačko,

a srce momačko.

Ulazimo u logor, sve se već na prvi pogled doima drukčijim u odnosu na prethodne, zimske smjene. Snijega u nižim predjelima više nema, slika koja vraća na jesen, na naš prvi izlazak na Treskavicu. I s linijama smo koje smo tada dostigli.

Ružno je reći ali je taj prvi dojam takav, kao da se zadnjih pet mjeseci ništa dešavalo nije. Ista ona vedrina, ratnička u vrijeme kada borbi nema, sa žestinom koja ih najavljuje.

Kako zaboraviti zimu koja nas je sve ispatila? Kada Šeksa, Fojničane i sve ostale koji zimus stradaše ne možemo,  nemamo pravo.

7 I ovako i onako

Povela je Jelka,

dva konja na vodu.

Jednog bratovoga,

drugog vojnovoga.

Bratovoga konja

mutnom vodom poji,

vojnovoga konja

bistrom vodom poji.

                                                                                           

Pitale je druge:
„Šta to radiš Jelke;

Šta to radiš Jelke,

Jelke krivodjelke?“

„Ja mu nisam kriva,

sam je zagazio;

Sam je zagazio,

vodu zamutio!“

Pričali smo o zadnjoj primoredaji između Lutva i mene, ne samo zbog priče koju je ispričao o Zametici. Već o njegovom izrazu lica dok sam potpisivao preuzete, do tada netaknute zalihe.

Njegov izraz lica govorio je da zna, da je znao kako će naša smjena teći, barem kada su zalihe u pitanju. Iako je nas vrijeme uglavnom služilo bilo je par olujnovjetrovih i snježnih dana, onih dana u kojima je bar bilo mrsko ići do logora po hranu. A proljeće se približavalo i na Treskavici pa je suvišnim bilo istrajavati na čuvanju punih zaliha. Sad, jesmo li mi malo pretjerivali, praveći pomfrite i halve, neka ostane jedno od tumačenja te cijele priče.

6 Rado bi začepili uši

Bolovalo momče neženjeno,

u livadi, u zelenoj travi.

Niko ne zna gdje momče boluje,

neg livada i zelena trava,

i djevojka s kojom ašikuje.

Nosila mu vode i ponude,

s mora smokve, a iz Bosne halve,

žute dunje a i šeftelije,

žute dunje na medu kuhane.

Ne more ti momče dignut glavu,

a kamoli da jede ponude,

već je momče tiho govorilo:

„Hajd, djevojko, na zelenu travu,

da ti metnem u krilašce glavu,

i bolane ruke u njedarca!“

Al govori lijepa djevojka:
„Nuto, momče, nuto sada šale,

ne boluje ko što se boluje,

već boluje konda ašikuje.

Ja b njegovim bolom bolovala,

i njegovom smrti umrijela;

za njega bih u zemljicu legla!“

Priča Lutvo, nisu spavali cijelu noć. I da nije rekao, jasno mi je. Bilo da se javi sumnja, strijepnja, ili kakav drugi osjećaj, nešto je uvijek tu što drži budnima.

Bez obzira što je ovo izgledalo lagano za obaviti, što bi rijetko ko pomislio da bilo šta može u nastavku krenuti po zlu, navika je da se u sve i vjeruje i sumnja.

Tako, sa zanimanjem i nestrpljenjem su iščekivali povratne vijesti. Cijelu noć su pričali o tome, o sudbini da se i to nekome desi, niko ne pokušavajući da se stavi u položaj Zametice, odnosno u situaciju da nekoliko sati treba provesti u dubokoj rupi, u ko zna kakvom položaju, mogućnosti da se pomjera, uz barem jednom javljenu sumnju da bi tu i zauvijek mogao ostati...

5 Dva usamljena čovjeka

Tekla voda na valove,

    o javore, zelen bore.

Kad je tekla, kud se đela,

    o javore, zelen bore.

Popili je morni konji,

    o javore, zelen bore.

Morni konji i svatovi,

    o javore, zelen bore.

Đe su bili kad su morni,

    o javore, zelen bore.

Išli momku po đevojku,

    o javore, zelen bore.

Proturaju se priče o Osama, dodaju ko je još zakazao, o samom zauzimanju Tornja nerado se govori. Svedeno je to na uzdisanje, uz koju rečenicu tipa „žali Bože što se smrzosmo...“

Neki će dati i ocjenu da u onakvim uslovima nije trebalo ni pokušavati, samo smo četnicima pokazali da se može. Nestabilno, i još uvijek surovo vrijeme nije više ni njima prijepreka.

4 Ose

Služim cara devet godin dana,

niko ne zna da sam ženska glava.

                                  početak maja 1995.

Vrijeme dođe da se sama kažem:

Kose rastu, kalpak mi podižu.

Dojke rastu, toke mi pucaju.

Usne svrbe, traže da se ljube!

Radovao sam se velikoj pobjedi na Treskavici. Zbog redukcije struje taj dnevnik sam odgledao u reprizi, pa su moja osjećanja bila tako izražena. Osjećanja, koja se lahko ne mijenjaju.

S nestrpljenjem sam čekao novije vijesti. Ne mogu reći da se budio neki novi, negativni predosjećaj, ali ni opovrći svjesnost takve mogućnosti.

3 Na planini

Vozila se galija po moru,

u galiji okovan delija.

Gledala ga s pendžera djevojka.

„Što me gledaš, s pendžera djevojko?

Okovan sam, ljubit te ne mogu,

oženjen sam, uzet te ne mogu!“

„Ne gledam te da me mladu ljubiš,

nit te gledam da me mladu uzmeš,

već te gledam da te nešto pitam:

S čim ti tvoje sokolove hraniš?

S čim ih hraniš, s čime li napajaš?“

„Biser trunim, sokolove hranim;

suze ronim, sokolove pojim!“

Rat u Sarajevu mi se i dalje doimao drukčijim nego onaj izvan. Naravno da dio te razlike leži u tome da ga nisam, vjerovatno i neću ni doživjeti onako kako ga doživljavam vani.

Ovdje dođem vidjeti rodbine, odmoriti, nastojim se dodvoriti sudbini da me drži izvan domašaja granata koje padaju po gradu. A svikao sam na manjkanja i nestašice svojstvene gradu. Čim dođem naučim kada dolazi voda, kada struja, zimi plin. Rekao bih živim ratno Sarajevo, ali ne ratujem u njemu.

2 Morali smo čuti

Niz polje idu, babo, sejmeni.

Sejmenske pjesme, babo, pjevaju,

i tvoga sina Marka tjeraju.

Tri bijela dana, babo, idoše,

dok tvoga sina Marka nađoše.

Prokleti da su, babo, sejmeni,

što tvoga sina Marka tjeraju,

sejmenske pjesme, babo, pjevaju!

Nisam zaboravio na vidovitu Almu. Mjesec dana je prošlo, rekao bih da prvi put nisam imao dilema kamo ću na odmor.

Put preko Igmana, kroz tunel, uobičajeni. Ako se može tako reći, s obzirom da nisam mnogo puta ni išao.

Dolazak kod tetke, i prva noć, isto tako. S razlikom da smo kratko progovorili o onome što je za sutra dogovoreno.

Podrazumijeva se, i najveći budni dio noći smo o tome razmišljali.

* (o neodlučnosti)

Nemoguće je probuditi onoga ko se pravi da spava.
(narodna)

1 Horozi ne popuštaju

Kolike su po Glasincu kule,

ponajviše kula Ćehajina.

U vrh kule Zaima djevojka.

Njoj dolazi drugarica Ajka,

preko bašče, krijući od majke,

pa doziva Zaimu djevojku:
              sredina aprila 1995.

„Drugarice, Zaima djevojko,

da te majka porodila slijepu,

bolje neg te porodila lijepu!

S tebe su se ljudi zavadili,

i krvavih rana dopanuli.

Ibru nose novoj berbernici,

Hasan-agu ka novom mezaru!“

Dani četničkih mirovanja jutros su zamijenjeni još jednim nasrtajima. Za sada stižu vijesti o granatiranjima, bez pješadijskih napada.

Pod dojmovima onoga što je Bešović nedavno govorio, a s obzirom da ovdje zima još traje mi smo uvjereni da u takvim okolnostima naša pomoć neće biti tražena. Ako i bude, to će biti posao onih sa osamdesetvojkama.