Vozila se galija po moru,
u galiji okovan delija.
Gledala ga s pendžera djevojka.
„Što me gledaš, s pendžera
djevojko?
Okovan sam, ljubit te ne
mogu,
oženjen sam, uzet te ne
mogu!“
„Ne gledam te da me mladu
ljubiš,
nit te gledam da me mladu
uzmeš,
već te gledam da te nešto
pitam:
S čim ti tvoje sokolove
hraniš?
S čim ih hraniš, s čime
li napajaš?“
„Biser trunim, sokolove
hranim;
suze ronim, sokolove pojim!“
Rat u Sarajevu mi se i dalje doimao drukčijim
nego onaj izvan. Naravno da dio te razlike leži u tome da ga nisam, vjerovatno
i neću ni doživjeti onako kako ga doživljavam vani.
Ovdje dođem vidjeti rodbine, odmoriti, nastojim
se dodvoriti sudbini da me drži izvan domašaja granata koje padaju po gradu. A
svikao sam na manjkanja i nestašice svojstvene gradu. Čim dođem naučim kada
dolazi voda, kada struja, zimi plin. Rekao bih živim ratno Sarajevo, ali ne
ratujem u njemu.
Jutros spavah duže. Znam da ima struje, ali i
nisam nešto željan vijesti, posebno onih s ratišta.
Ipak nisam mogao ne čuti kad je tetka pojačala
ton a spiker najavio izvještaj s igmansko-treskavičkog ratišta. Navikao sam i
da je toliko ratišta, da se s pojedinačnih javljaju onda kada se na njima nešto
i dešavalo.
Podigoh glavu, da uhvatim svaku riječ iz najave.
A u najavi je jasno rečeno kako se radi o jednoj velikoj pobjedi Armije BiH.
Otrčah u kuhinju, do televizora. Slušam o novim
oslobođenim kvadratnim kilometrima, zarobljenim četničkim naoružanjem i
opremom, zaustavljam dah na pominjanje dvije najzaslužnije jedinice za tu
pobjedu. Prva Bošnjačka i Ljuta Fočanska su pobole zastavu s ljiljanima na Malu
ćabu, bivši Đokin toranj. Baš tako je ratni reporter kazao.
Zaustavljam i dah i suze da čujem pjesmu, kojom
će završiti ovaj prilog. Taj lakši, nepravi bećarac, i dakako primjereniji
ovakvim prilikama, situacijama gdje svi i ne znaju zapjevati, ali to svim srcem
žele. Prepoznajem saborce dok mi glas diverzanta Kema, koji vodi pjesmu, kroz
uši slazi u srce, dušu.
„Na planini
Treskavici, sastali se jurišnici;
sastali se pa
govore - Malu Ćabu da obore!“
Ovaj tekst
čujem prvi put, pretpostavljam da je Kemo i autor, da je u trenutku izašao iz
njega, iz njegove duše, onog njenog dijela koji je ispunjen svim tim sada
potrebnim nabojima: ratničkim, pobjedničkim, slavljeničkim. Čini mi se da
prigodniji, trenutku primjereniji nije mogao napisati, odnosno svi skupa
zapjevati.
Vraćam se dospavati, mada znam da će to biti samo
kraće izležavanje, sa započetim dugim razmišljanjima. Slika koju sam vidio na
televiziji ne bježi mi ispred očiju. Slika ne bježi, suze se iznova javljaju.
Suze zadovoljstva, sreće i ponosa.
Ima u tim suzama i malo žala. Koliko mozak može
brzo toliko mi je trebalo da prijeđem cio svoj dosadašnji ratni put. Nema
potrebe da zavirujem u dnevnik, znam da ću naći par akcija koje sam, iz ovih
ili onih razloga propustio. I u onima koje me nisu mimoišle, ne mogu reći da
sam uvijek doprinosio mnogo, ali mislim da jesam koliko se je od mene tražilo.
U kojim bitkama, pobjedama me nije bilo, i sasvim
sam bio izvan njih. Gledao sam na to, kao da svi imamo te rijetke, sretne ratne
trenutke, koje nam sudbina dodjeljuje da se i psihički odmorimo, pripremimo za
izazove koji će uslijediti, a kada će nas ta ista sudbina podsjećati da sve što
je lijepo, obično i kratko traje.
Ovo, siguran sam, nešto je potpnuo drukčije. Bio
sam u bitkama, koje na radio-vijestima nisu ni izbliza zvučale teške, koliko u
stvarnosti jesu bile. Usuđujem se reći kako sada osjećam i razliku u glasu
reportera. Nemam sumnji da je gore bilo teško, ali osjećam da je bilo još
blistavije. Osjećam to po glasu izvještača, ali više po pjesmi naših, i
bošnjačkih diverzanata. Mogu reći da niko normalan neće žaliti što je neku
akciju, posebno u ovako surovim uslovima preskočio, ali mi je toliko žao što
nisam pored Keme, uz ovu pjesmu. Ali znam i to, da će svi oni, nekada,
zaboraviti napore koje su prošli, a te pjesme će se vječno sjećati.
Još mi pjesma u ušima odzvanja, a slika svjetluca
pred očima. Kema slušam, a zastajem kod lica koje sam prepoznao. Onih najmlađih.
Koja sam prepoznao, i koja nisam, a znam da su bili gore. Amel, Eko, Sehadin, Mevludin,
Samir, Munja...
***
Sad se nije tražilo ni da budem, niti sam
nedostajao gore, ali ova pobjeda će nedostajati meni. Od ponovnog izlaska u
ovaj rejon svi pogledi su upirali u Malu ćabu, svi ciljevi su završavali na
tome vrhu. Ovo je bio dan koji se sanjao, čekao. Koji ja dočekah ovdje.
Pričat ću s tetkom, s tetkićima o tome. Pokušavat
ću dočarati ono što se gore desilo, više i vjernije negoli se to na televiziji
dalo vidjeti. Dočarati njima, ali i sebi.
Znam koliko je gore hladno, osjetim tu hladnoću
dok im pričam o tome. Znam radost koja je uslijedila, pjesma koju smo čuli je
samo njen manji dio, osjetim ja tu sreću dok je njima pokušavam opisati.
Ima nešto što im neću pokušati objasniti. A to je
kako se ja trenutno osjećam zbog svega. Nije mi prvi put da su mi osjećanja
zbrkana, da istovremeno osjećam i sreću i žal, i ponos i stid, ali prije sam
uvijek znao šta je iznad. Sada bi trebalo da je to radost zbog najveće,
najvažnije pobjede koju smo mogli izvojevati. Ali nije tako, ta radost svaki
put samo bljesne, i odmah ustukne pred činjenicom da ja nisam bio dio toga.
Pritišće me to malo muke što ne znam više nego je
u vijestima rečeno. Ili znam?
Na Treskavici je izvojevana velika pobjeda,
neprijatelju naneseni ogromni gubitci... Kako to jednostavno zvuči u
reporterskom izvještaju!? Pomenuta je hladnoća, vidljiva i na snimku, ali ni
jedno ni drugo ne razumije ko gore nije proveo barem noć-dvije. Kakav je bio
otpor četnika, je li bilo straha da susjed neće obaviti svoje, samo je početak
lavine pitanja koja nadolaze onome ko misli da je trebao biti dio svega toga.
Buja želja da istog momenta obučem uniformu,
pritegnem čizme... Dolazi i ono što mi je trebalo prvo glavom proći, je li neko
poginuo, koliko smo mi imali ranjenih!?
Nikada čovjek ne upravlja svojim mislima, uvijek
one njime. Znam da je u ovome trenutku najmanje bitno to što nisam bio gore,
zbog čega. Međutim, očigledno se ponekad ne moramo slagati sa svojim mislima,
bolje rečeno one s nama.
pogled s
Đokinog tornja
