Služim cara devet
godin dana,
niko ne zna da sam
ženska glava.
početak maja 1995.
Vrijeme dođe da se
sama kažem:
Kose rastu, kalpak mi
podižu.
Dojke rastu, toke mi
pucaju.
Usne svrbe, traže da
se ljube!
Radovao sam se velikoj pobjedi na Treskavici.
Zbog redukcije struje taj dnevnik sam odgledao u reprizi, pa su moja osjećanja
bila tako izražena. Osjećanja, koja se lahko ne mijenjaju.
S nestrpljenjem sam čekao novije vijesti. Ne mogu
reći da se budio neki novi, negativni predosjećaj, ali ni opovrći svjesnost
takve mogućnosti.
***
Mračilo mi se lice na izvještaj koji ću čuti.
Dosta neodređenog je rečeno, ali sam naviknut da razumijem istinu iza onog što
se u sličnim situacijama čuje.
Ratni izvještač je pomenuo očekivane četničke
napore da povrate izgubljene položaje, tiho istakao spremnost i odlučnost naših
boraca da ih u tome spriječe. Naglasak je bio na tome da borbe gore još traju.
Ja znam, ili sam uvjeren da nije tako. Đokin
toranj je ponovo izgubljen. Nije to zbog dojma da me njegovo osvajanje moglo
mašiti, to je činjenica koja ostaje, međutim poznate su mi i propagadandne naše
neistine.
Daleko je to od laži kojima obiluje protivnička propaganda, koja je još početkom rata izvještavala kako „muslimani napuštaju
svoja sela paleći ih kako ne bi mogla koristiti srpskoj vojsci“, koja uporno
izginule srpske vojnike pravi „civilima“, koja je brojne logore 'pretvorila' u
„sabirne centre“ sa snimcima logoraša prisiljenih da to potvrđuju, čiji
izvještaji obiluju i lažima i licemjerjem, dok neki nadilaze čak i puno toga
što se može naći u Riplijevoj „Vjerovali ili ne“.
Posebno mi u pamćenje ostaje urezan dnevnik Radio
Novog Sada, koji smo baš slušali u tim planinskim vrlijetima, i to u dijelu
gdje to nikako ne bi smjelo biti praksa. Izvještaj sa završene Šahovske
olimpijade održane u Moskvi novosadski sportski izvještač je počeo informacijom
o ne baš dobrom plasmanu selekcije Jugoslavije, završio s podatkom da je zlatnu
medalju osvojila prva ekipa Rusije a bronzanu druga ekipa Rusije. Taj politički,
a ne sportski novinar je smatrao da nije u tako pozitivnom kontekstu dobro
pomenuti, čak ni njima uobičajeni termin „takozvana Bosna i Hercegovina“, nego
neupućenijim slušaocima ostaviti razmišljanje da je nehotično ispušten podatak
koja je reprezentacija osvojila srebrnu medalju. Nije mogao progutati ni tu
činjenicu, dok bi nabrajanje naših šahista, osvajača srebra, u tim ludim glavama
dosezalo nivo nacionalne izdaje, a s obzirom kako bi, uz dvojac Emir Dizdarević
i Kemal Osmanović, morao pomenuti i preostalih pet: Predraga i Nebojše Nikolića,
Ivana Sokolova, Radeta Milovanovića, te Bojana Kurajice...
I naše su neistine u svrhu morala. Dakako su
umjerenije.
Ne preuveličavamo podatke o stradalim civilima,
negdje se doda malo na stvarni broj ispaljenih četničkih granata, i eto -
prikrije se koji gubitak teritorije. Ako ubrzo povratimo Malu ćabu to će bti
javljeno sa zakašnjelom informacijom o prethodnom njenom padu, a ako ne onda će
se nastaviti s izvješćima kao da nije nikada ni osvajana.
***
Do izlaska na smjenu doznao sam puno toga,
najvažnije da niko od naših nije poginuo, po izlasku mi i ostalo postaje jasno.
Prvi utisak se nadovezuje na ono što znam o našim
ratnim izvještačima. Situacija doista izgleda kao da se ništa nije dešavalo.
Jedino negdje u mojim ušima bubnja pjesma „Na planini Treskavici...“
Ako ništa, sem Đokinog tornja drugo ništa nismo
izgubili. Drugim riječima, opet se spremamo za njegovo uzimanje. Prije toga nam
je zaustaviti trajuće četničke napade.
Vidio sam da su tu još uvijek Fojničani, kao i dijelovi
jedinica iz Sarajeva. Da li mi se samo tako činilo, na prvima se još uvijek više
osjeća ona tragedija, nego tragovi posljednjih borbi, dok su drugi u mojim očima
nešto brojniji. Ako mi se i čini, ili ako je istina, sve razumijem.
Nešto je, ipak, dosta drukčije iako ja to ne vidim.
Kažu, bile su tu i Živiničke ose. Koje se nisu proslavile.
Naši govore o dva suprotna utiska, sam dolazak Osa
je podsjećao na sve što smo o njima čuli, opremljenost i više, odlazak je kod
mnogih pokolebao ranija uvjerenja. Za to njihovog boravka kao da ni metka nisu
ispalili. Jeste akcija, po običaju malo kasnila, ali to nije moglo biti
razlogom njihovog razočarenja.
Od njihovih boraca se čulo da su došli srcem,
željom da pomognu Sarajevu, ne da se lome i mrznu po Treskavičkim vrlijetima.
Spremni su da se bore za oslobađanje kuća i ulica, ne šuma i stijena.
Zamišljam njihov euforični dolazak, pokušavam
shvatiti njihovo razočarenje. U svakom iskustvu ima primjesa navika.
Vraćam se tako na Sarajevo, svoje utiske o životu
i ratovanju u njemu. Na život se brzo navikneš, saživiš, na ratovanje meni bi
trebalo mnogo vremena. U šali kažem da radije ne bih ni pokušavao, strah me da
bih poginuo prije nego bih se stigao navići. S bratom Fehimom sam pričao o
tome, slično je i u suprotnom smjeru. Siguran sam i da je rat u Živinicama
bliskiji tom sarajevskom, nego ovom našem brdskoplaninskom. A kada priznaš da se
sam ne bi mogao na drukčiji navići, kako okrivljivati drugog.
Koga nema, bez njega se i može i mora, kaže jedna
narodna. Tako bi i sa Osama. Ako je već neko računao na njih, trebao ih je
dovesti nekoliko dana ranije. Da se naviknu. Na Treskavicu. Ona bi se na njih
brzo navikla. A onda bi zajedno pokazali kako Ose sa sobom nisu donijeli samo
dobar glas koji ih prati.
Nekada čovjek raspravlja sa sobom na stvari na
koje ne može uticati. Meni žao što Ose odoše tako. Naslušavam se priča o Drugom
korpusu kao betevnom, a znam karakter tih ljudi. Pamtim i ono što se pričalo o generalu
Knezu, odnosno vremenu dok je on komandovao, ne zaboravljam ništa od onog što se
pročulo o borcima Gradačca, vjerujem i u to što se prepričava o Selimu
Bešlagiću, radovale su me i bajkovite priče o Crnim vukovima i herojima koje
predvodi Naser Orić...
Neću da sumnjam da je bilo šta preuveličano i
kada su Ose u pitanju, sve više se predajem utisku da nije krivica samo
njihova. To me mislima vraća na generala Kneza, odnosno sadašnjeg komandanta
generala Delića. Provlače se priče kako je njegova strategija zadržana na toj, lokalnoj
osnovi, da u tome kraju čuva što je slobodno, bez želje da oslobađa više. Zašto
bi ga onda zanimalo Sarajevo, odnosno brda okolo. Razloga za vjerovati u to je
mnogo, dovoljno je da se sjetim dijela onoga u čemu i sam sudjelovah, pad
Grepka i Proskoka, neuspjeh „Koverata“, operacija u Neretvici...
Čudan je ovo rat. Ko zna, možda su svi ovakvi
bili. Mnogo toga mi neće biti jasno...
Nešto i osjećam. I bez Osa, i bilo koga drugog,
ponovo ćemo mi na Toranj. Ponovo ćemo ga preimenovati u Malu ćabu. Mora tako,
inače bi ovaj besmisleni rat izgubio i to malo smisla što ima.
Živinice, i okolina
