Tekla voda na valove,
o javore, zelen bore.
Kad je tekla, kud se
đela,
o javore, zelen bore.
Popili je morni konji,
o javore, zelen bore.
Morni konji i svatovi,
o javore, zelen bore.
Đe su bili kad su morni,
o javore, zelen bore.
Išli momku po đevojku,
o javore, zelen bore.
Proturaju se priče o Osama, dodaju ko je još
zakazao, o samom zauzimanju Tornja nerado se govori. Svedeno je to na uzdisanje,
uz koju rečenicu tipa „žali Bože što se smrzosmo...“
Neki će dati i ocjenu da u onakvim uslovima nije
trebalo ni pokušavati, samo smo četnicima pokazali da se može. Nestabilno, i
još uvijek surovo vrijeme nije više ni njima prijepreka.
Uzvratili su, i još uvijek uzvraćaju. Ako se mi
trenutno branimo, osjećamo i pripreme koje su u toku. Ići ćemo mi ponovo
naprijed, moguće i ranije nego se vrijeme ustabili. I nije to više samo stvar
Komande, nego i naša lična. Sve što smo do sada ovdje uradili, predeverali, ne smije postati besmisleno zbog
jedne četničke pobjede.
***
Dok mi predaje smjenu, a pošto smo o svemu
ostalome dovoljno znali, preostalo i sami osjećali, Lutvo Podrug mi priča o tom
jednom, neobičnom i vrlo upečatljivom događaju prilikom pada Tornja.
Granate su šteđene, pa su glavne vijesti dolazile
s pješadijske linije. Najprije da se naši drže, da smo bez gubitaka, tek poneki
lakše ranjen. Tek, stiže i vijest o jednom teže ranjenom.
Kako do kraja dana nije bilo više takvih, to nije
tražena intervencija iz logora. Noć je i tako predviđena za sva kretanja.
S dolascima mraka prestaju naše pripravnosti u
vezi s eventualnom minobacačkom podrškom, a ne očekuju se ni bilo kakvi drugi
pozivi. Ukoliko ima nekih logističkih zahtjeva, sve se dakako odvija mimo nas.
Telefon je naša veza s dešavanjima ispred, a kada on šuti tada se na našim
položajima o tome okolo i ne razmišlja previše.
S toga je grupa ispred Javora bila nemalo
iznenađena kada ih je probudila lupnjava na vratima.
Još nisu bili zaspali, nekako je to postala
navika. I u našoj smjeni je tako, najmanje do ponoći smo uz karte ili jamb,
onda legnemo i tiho pričamo o svemu i svačemu, uglavnom svi zajedno dok jedan
po jedan ne zaspimo. Doduše, kod nas je malo odudarao Lato Kršo. Nikako ne
spada u pospanke, ako smo ostali raspoloženi prebdjeće i on cijelu noć. I to
lakše i sugurnije od bilo koga od nas. Ali kada krenemo leći, prije nego se
ostali uvučemo u vreće on bi već zaspao. Za njega sam rekao da je čovjek koji
može sjediti dokle želi, a zaspati kad hoće.
Nisam znao, ali sličnih manira je i Hilmo Kadić.
Ipak, tu je noć, mimo tih običaja, i on bio budan.
Možda je i to razlog da su djelovali malo
zabrinutije zbog neočekivanog kucanja. Ko kuca, ne donosi strah. Ali sigurno da
nije ni naišao tek tako.
Ne znam jesu li imali vremena prisjetiti se
kucanja Fojničana kad smo mi bili na smjeni, Kemo Čaušević se predstavio. A
prije nego su mu otvorili uslijedilo je i pitanje imaju li konopac.
Kemo je stari diverzant, nije mu artiljerija
sasvim poznata, ali je morao od nekoga čuti. Mi bismo trebali, samo provjerava
da li i imamo konopac.
Naravno da smo i imali, te su najbliži vratima
već nazuvali čizme. Nije sada bilo toliko bitno za šta mu treba, čim je u ta
doba došao i hitno je.
Dok su Izo i Haso pomoću lampe tražili po
skloništu konopac, dotle su ostali dobili pojašnjenje. U vezi je onog ranjenika
kojeg su nosili, pronijeli.
Sve je bilo dobro isplanirano. Odabrano je
dvanaest snažnijih, krupnijih, najmanji potreban broj s obzirom da gore snijeg
još nije okopnio, ti mjestimični ostatci čine tešku hođu. Tri smjene po četiri
čovjeka.
Sve je išlo po planu, blaga mjesečina je bila od
velike pomoći. Ipak, Treskavica ima svoje ćudi, neke koje tek upoznajemo.
Nešto što je ličilo na malo proširenje, skoro
zaravan, bila je prava prilika da se izvrši smjena nosača. A to je već bila
rutina.
Četvorica narednih, po nekom ranijem planu,
sustiže četvoricu koja nose, svaki svoga, par sekundi svi zastanu kako bi se
smjena izvršila, odnosno ručke nosila prebacile s jednih na druga četiri
ramena. Kako je gdje koja smjena izvršena, to prethodni nosač iskoračuje ustranu
da bi se odmah, i nesmetano nastavilo dalje.
Svaki je put to obavljano bez ikakvih problema,
do tog mjesta. Umjesto uobičajene tišine začuo se jedan tupi huk.
Pričaše Kemo, koji je tada išao prvi, i iza čijih
se leđa sve to desilo, bio je to tako čudan huk, o kojem u trenutku ne možeš
ništa drugo reći do baš to da je čudan. Znaš da se nešto dogodilo, a nemaš
pojma šta bi to moglo da je.
Ne znaš ni šta bi pomislio. Da je neko pao zvučalo
bi drukčije. Da je neko, neka životinja skočila pustila bi još neki zvuk, krik.
Da je nešto drugo odnekle doletjelo, opet bi se morao čuti i neki popratni
prizvuk. Kao kakav bi proizvela neka mina ili granata kada bi kojim slučajem u
ova doba bila ispaljena, a zbog dubokog i oštrog snijega ne bi aktivirala.
U tih sekundu-dvije Kemo je kratko bio u
nedoumici da li da čeka da čuje od onih koji su iza, ili da se sam okrene.
Uradio je najprije ovo drugo, ali ponovo nije ništa shvatao. Ništa se sada nije
čulo, a sem snijega i saboraca ništa drugo nije ni vidio.
Neki su skontali o čemu se radi, zbog čega su svi
ostali stajati.
Vidio je tada Zeku, kako pažljivo iskoračuje
korak-dva, i saginje se. Pri tome je mahao rukama, i nejasno uzdisao. Okrenuo
se, te uz kiseli, osmijeh razočarenja i tuge, i još uvijek s nevjericom konačno
svima dopričao tu priču.
Zametica je bio u smjeni koja je nosila, kada je
smijenjen, kao i svi, svaki put do tada, brzo se sklonio ustranu. Htio da
skloni.
Ta mala zaravan je bila s tom nama dotad
nepoznatom ćudi Treskavice. Inače je to staza kojom put i vodi, staza pod
kamenjarom, između dvije oveće stijene nalazila se i velika rupa, koja se
danom, i kada snijega nema, zasigurno vidi, ali koja se ni takva sasvim ne
kazuje, jednostavno samo odbija da se kraj nje ide. Pod snijegom se i ta rupa
stopila s okolinom, postala je dio zaravni.
Na Zameticinu nesreću smjena je vršena tačno
ondje gdje je on iskoračio. Snijeg ispod njega je popustio. On je prvi koji je
shvatio koliko ta rupa nije bezazlena, koliko je duboka.
Činjenica da je cio upao u nju govorila je
prilično. Kada je Zeka uspostavio kontakt s njim, situacija je bila još
jasnija. Dubina je najmanje nekoliko metara.
S onim s čime su oni raspolagali nije bilo
mogućnosti da mu se odmah pomogne. Za to im je bio potreban konopac. Duži
konopac. Zeka je znao ko je najbliži ko bi ga trebao imati.
Problem koji je propadanjem Zametice također
nastao je poremećen broj onih koji nose ranjenika. Svakako se više nije moglo
računati na tri smjene. U takvoj situaciji je lakše bilo žrtvovati još jednog
nosača.
Kratki razgovor sa Zameticom je otkrio da je
relativno dobro, da ne misli da je išta slomio, ali i da je rupa doista
prilično duboka. Njemu se učinila možebiti i dubljom, što je donijelo razumljiv
strah kod njega. Strah da će biti ostavljen, da mu se neće moći pomoći, da neće
izdržati dok pomoć ne dođe.
Vani je hladno, u rupi još hladnije. Rupa
tijesna, kamenita, Zametica u njoj skučen, skoro nepomičan. Sa strahom, jasnim,
razumljivim. Strahom koji će nestati tek onda kada pomoć stigne, kada bude
ponovo iznad zemlje.
Zima, strah. Sve to što je Zametica preživljavao
u tim trenutcima osjećalo se gore. Saosjećanje je prvo, ne i dovoljno što su mu
mogli pružiti.
Osim što će se pobrinuti da pomoć stigne čim
prije, trebaju se postarati da i on izdrži dotle.
Opet je sve Zekina ideja. Kako je broj nosača
svakako poremećen neće biti neki problem da se smanji za još jednoga. Jednoga,
koji će ostati uz Zameticu.
Zadatak koji je samo naizgled jednostavan. Kad se
čovjek zamisli shvatiće da je on mnogo više od toga.
Taj neko treba biti i neko ko Zameticu poznaje,
koga on zna, kome vjeruje, treba biti psiholog, ali i prije svega dovoljno jak
unutar sebe. Pogodniji od samoga Zeke nije ni mogao biti.
Ostalih deset je nastavilo, ne može se baš reći
kako je dotle i išlo, ostavljajući njih dvojicu. Da pričaju, da se druže,
zajedno da čekaju. Da vjeruju. I da izdrže.
***
Gledali su za grupom koja je nosila ranjenika.
Gledali obojica, jednim očima.
Kada se kolona izgubi, ostaju sami. Zajedno, a
toliko daleko.
Želja ista, osjećanja drukčija. Neko bi se usudio
zapitati i kome li je teže.
Zametica je najgore preživio. Iskoračio je, pao,
propao, shvatio i pomirio se gdje se, u kakvom položaju nalazi. U takvome, da
on ništa drugo ne može ni činiti osim da čeka, nada se i vjeruje.
Zeka je na sebe preuzeo sve ostalo. Njegovo je da
smišlja razgovor koji će oni voditi, izmišlja načine da Zameticu drži u vjeri,
uz nadu. Ako zatreba i da glumi kako se povremeno motorolom čuje s Komandom,
kako je pomoć krenula, kako je blizu.
Nebo iznad brojalo je sekunde, minute, sate koje
će njih dvojica provesti zajedno. Bilo je jedini svjedok situacije koju
Treskavica možda ranije nije upamtila.
Dva usamljena čovjeka, na zimi i vjetrometini,
gdje jedan vodi računa da ovaj drugi ne poludi, ne vide se, jedva se čuju,
drugi vjeruje prvome, obojica trećima, svi u Boga.
Božje je i što je ranjenik uspješno snešen, što
grupica koja će s Kemom sada gore upravo iz Baletinih voda stiže do nas, što
smo imali i dali konopac...
i odlazeća zima, na Treskavici skriva opasnosti
