Šta je život – bajka
samo,
san što sam ga mlađan
snio,
da je sevdah zanos
lahki,
što sam dragoj s usta
pio.
početak aprila 1995.
Oj uzdahu snova mojih,
oj džennetske biser
suze,
oj džennete, Esmo
draga,
ti mi moju pamet uze!
ti mi moju pamet uze!
Zbogom, moja sliko
bajna,
suzama ću da te rosim,
bolnoj duši zaft da
dadnem,
i u srcu da te nosim!
(Safvet-beg Bašagić)
Iako sam ja rađi biti na onome drugom položaju
ovaj je put red da boravim ponovo na Šljemenima.
Tu smijenih Lutva Podruga. Koji nije propustio
istaći da zima ovdje nije gotova, da devet u međuvremenu nađenih Fojničana još
svježe opominje, te još pomenu kako je sam imao nagovaranja da se naše zalihe
načnu, nagovaranja i pritiscima kojima nije popustio, predosjećajno je gledao u
mene mjereći koliko ću ja biti lakši u tim hladnijim danima kojih će sigurno
biti. Mislim i da mu je bilo jasno...