Izginula vojska pod Derventom.
Izginuše dva Alibanovića,
i dva bega iznad Sarajeva,
i Nazur-beg, jedinac u majke.
Koga žali majka, kog sestrica,
Nazur-bega niko niotkale.
u nejga su do dvi jauklije.
Mlada Hate i starija Fate.
Hate Fati tiho poručuje:
"Pošalji mi begovu mahramu!
Ako si je ti svilom navezla,
i ja sam je zlatom popravila;
Skuplje zlato nego tvoja svila,
ja sam begu uvik dražja bila!"
Išao je komandir na čelu. Dvojica zdravijih momaka su se
opet podigli ići s njima. Jasno je da će biti na začelju, da tu više nema
snage, ali želja se ne smrzava. Trećeg smo opet ustavili. Suzdržao sam se i ja.
Zapravo smo tako odlučili.
Mi smo, u povratku s kose, i po dolasku u baraku,
cio događaj sagledavali sa svih strana. Osim što smo dobili više informacija o
okolnostima nesreće, složili smo se oko toga da je naš pokušaj bio plod čiste volje,
one ljudske, a da ovi sada to rade i zato što im je to dužnost. Teških srdaca,
složili smo se i da će ishodi biti jednaki.
***
Svejedno smo nestrpljivo čekali najnovije vijesti. Koje su
došle kakvima smo znali da će biti. Još dopunjene, tako da se cijela priča
uokviruje.
Od ukupno petnaest koliko ih je išlo preživjelo
je njih pet. Ova trojica koja su u trenutku prolaska udolinom hvatali brinu s
ove strane, i koji su na koncu pomoć zatražili i našli u našoj baraci, te dvojica koja su još stajala na drugoj strani, a koji su tako svoj spas našli u bajtama na Volijoj jami. Koliko je mećava bila oštra svjedoči i podatak da su Adem i Rešad Salčinović u povratku lutali, zapravo im je trebalo par sati da se snađu i dokopaju konačnog spasa.
Treći u koloni, Mirsad Neradin je zapravo tek kretao uz brinu,
tako se našao na ivici pojasa koji je lavina poklopila. On se jedino sjećao tog
strašnog, zvuka koji će vječno pamtiti. I da ga je neka sila povukla par metara
nazad. Kao i da se borio da dođe do zraka, odnosno da je svjesno, ili nesvjesno
držao jednu ruku visoko podignutu. Ruku koja mu je na kraju život spasila.
Dvojica koja su već bila na strani prema Baletinim vodama, Hilmija Fejzić i Mušan Salčinović, vidjeli su njegovu ruku, i uspjeli ga izvući. Snijeg koji je lavina donijela nije
bio previše krut, tvrd, brzo su ga oslobodili.
Problem je što je naslaga snijega naniže bila sve
viša i viša. I što nikog drugog nisu uopšte imali u vidiku. Jedan od ove
dvojice je produžio, sredini udoline, rukama je nasumice kopao duboki snijeg.
Prizivao je amidžića, tražio ga, kretao se naprijed, spuštao naniže, do trenutka
i mjesta gdje je njemu snijeg dosezao visinu ramena, a kada mu je nestajala
snaga u promrzlim rukama.
Bez snage, nije mogao dalje. Sam, ni nazad. Ono
što su sva trojica gledala bilo je dovoljno da donesu odluku koju su donijeli.
Spasiti makar sebe. Kod spašavanja trećeg, znatan udio ima i Abid Hajdarević.
Za sve ostale je još onoga momenta bilo kasno.
Osim za dvojicu koji su se vratili Volijoj jami. A koji su jedini sve dobro
vidjeli. I huk, i kotrljanje lavine, i nestajanje u njoj desetak ljudi. Neki od
tih su stigli pogledati prema lavini koja im je, nemoćnima uzimala život. Neki
su umrli sasvim nesvjesni onoga što se dešavalo.
Pokušaj je bio i s Volije jame, završio poput
našega. Ništa nisu uspjeli ni ovi s Baletinih voda.
***
Sutra bi mogao svanuti mirniji dan. Tada će se
moći otići potražiti tijela. Završiti priča, jedna od najtužnijih koju će
surova Treskavica ikada ispričati. Priča koja će, kao i sve druge ratne, imati
svoje nastavke. Koji će se, opet, međusobno razlikovati.
Za deset porodica ti nastavci će biti manje
bitni. Deset porodica, iz komšiluka. Iz Dusine i Crničkog Kamenika.
Zabilježio sam njihova imena, kod jednoga posebno
zastao. Mušan i Ibrahim Ramić, Zihnija i Rešad Neradin, Našid Alibegović, Ferid Salčinović, Hidajet Fejzić, Suphija Halilović, te Meša Ferid, hrabri su momci koji su živote dali daleko od rodnih ognjišta, na okrutnoj Treskavici, izvršavajući zadatak, čiju težinu, opasnost neki nisu razumijevali. Ja jesam, no posljednje, i jedino što još mogu učiniti je da im u svoj dnevnik ubilježim imena.
Upisujući posljednje ime zadrhtali su mi ruka i donja gubica. Sead Čelebić je među deset koji se sa ovoga puta neće živi vratiti. Već
sam halalio što sam mu pomagao, suđeno nije da održim obećanje i pružim mu
mogućnost da se oduži kako je želio. Siguran sam da bi to uradio...
Pravim svoj nastavak priče. Razmišljam o tome šta
je ljudski život, šta je sudbina. Njih je petnaest bilo, uvijek bi se reklo da
je potpuno nebitno ko je koji bio u koloni. Također, i da su krenuli pet minuta
prije, ili kasnije.
Od razmišljanja o tome da li su mogli, trebali
hranu odnijeti jučer, ili tek sutra, već sam pomalo umoran. Ali ne mogu a da ne
mislim da li je neko od njih u zadnjim trenutcima svoga života razmišljao
upravo o tome. I da li o tome sada razmišlja njihov komandir.
Koji će, siguran sam u to, imati svoj nastavak
ove priče. Jednako bezobrazno, bezobzirno i nadmeno žuriće da istakne kako im
je pred polazak stigao napomenuti da prate vrijeme, njih će kriviti što nisu na
Volijoj jami ostali do večeras, do sutra ujutro.
A Komanda? Komanda će ispitati slučaj, ne radi
istine već što joj je to obaveza. I njeni zaključci će biti u najvećoj mjeri
podudarni s onim što će komandir ispričati. Možda će i on snijeti neke
konsekvence, u vidu usporavanja napredovanja, ali u svakome slučaju manje od
onih koje su zadesile Zuhdiju Ožegovića, a koji je štitio vojsku.
Što se mene tiče, ja mogu biti ponosan na sebe, svoju
podsvijest, ali i predbacivati sebi što nisam bio u svemu energičniji, nadmen i
bezobrazan koliko i taj njihov komandir. I ponovo ponosan na saborce koji su me
pratili, te posebno na jednog čovjeka, Abida Hajdarevića. Na njegovu
požrtvovnost, profesionalnost.
Iz ovoga smo, ma kako o tome bilo ružno
razmišljati, još nešto naučili. Kako se boriti sa smrzotinama. A, daj Bože, da
nam to nikada više ne zatreba.
