Šta je život – bajka
samo,
san što sam ga mlađan
snio,
da je sevdah zanos
lahki,
što sam dragoj s usta
pio.
početak aprila 1995.
Oj uzdahu snova mojih,
oj džennetske biser
suze,
oj džennete, Esmo
draga,
ti mi moju pamet uze!
ti mi moju pamet uze!
Zbogom, moja sliko
bajna,
suzama ću da te rosim,
bolnoj duši zaft da
dadnem,
i u srcu da te nosim!
(Safvet-beg Bašagić)
Iako sam ja rađi biti na onome drugom položaju
ovaj je put red da boravim ponovo na Šljemenima.
Tu smijenih Lutva Podruga. Koji nije propustio
istaći da zima ovdje nije gotova, da devet u međuvremenu nađenih Fojničana još
svježe opominje, te još pomenu kako je sam imao nagovaranja da se naše zalihe
načnu, nagovaranja i pritiscima kojima nije popustio, predosjećajno je gledao u
mene mjereći koliko ću ja biti lakši u tim hladnijim danima kojih će sigurno
biti. Mislim i da mu je bilo jasno...
Zima nije gotova. Budu dan, ili dva, koji bi kao
da nagovijeste njen kraj, a onda se nanižu tri-četiri, takva da se postavi
pitanje je li još i pokazala svoje najoštrije lice.
Ti, nešto ljepši dani korišteni su i za potragu
za tijelima nastradalih u lavini. Potragu koja nije okončana, s obzirom da nema vijesti
o jednom, posljednjem tijelu. U tim danima nastavlja se potraga za mrtvima, ali
i oživi osjećaj da se primiče dan nastavka naše ofanzive.
Zaim Imamović ne spava. Ne odustaje od želje da bude
brži od četnika, odnosno da ukorak zaprati vrijeme. Nedavna nesreća je velika opomena,
ali Zaim i iznova ističe kako bi bilo bolje boriti se sa snijegom prema Đokinom
tornju, nego s četnicima ukoliko budu brži.
Kako se dani smjenjuju, to se manje čuje priča o potrazi,
više o tome da li je naredno jutro ono koje Zaim iščekuje. A koje, također, sigurno
da neće biti lahko, nježno, nego ispunjeno nekim svojim poteškoćama. I koje, kao
i svako slično, možda bude imalo svoje žrtve.
Fojničani se neće zaboraviti. U srcima njihovih
porodica, onih koji su ih bolje poznavali.
A među nama, živjeće neko vrijeme. Dok ne postanu
brojke, u boljoj varijanti ostanu priča koje ćemo se sjećati kada i nekih anegdota.
***
Početkom smjene imali smo i usputni susret s
komandantom divizije Zaimom Imamovićem. Bio je u prolazu, ali uvijek s nekim
svojim idejama.
- Koja ste vi jedinica? – priupita uz pozdrav.
- Fočanska – kao nikome njemu je lahko odgovoriti
na ovakvo pitanje, za razliku od mnogih drugih on zna ko smo, koliko vrijedimo.
- Fočanska! Buduća gardijska – potvrdio je to i
sada.
Imaju te riječi duplu težinu. Nije to samo
priznanje svemu što smo do sada uradili, osjeti se prizvuk onoga što nas tek
očekuje.
Razmišljah o tome. Pričasmo o tome. Lijepo je
biti ponosan na sebe, ali svaki ponos ima svoje granice.
Gardijska, fino zvuči. Ponosno. Ipak u toj riječi
je više tajni nego, možda, u prošlosti istine. Znamo mi to, zna Zaim još bolje.
Lakše je on tu riječ izgovorio nego smo je mi čuli.
Svidjelo nam se kako je izgovorena. Svako slovo
je jedan brijeg našega ponosa. Tajne su u onome što smo čuli.
O tajnama se i razmišlja. I priča. Strahuje.
Nije nam važno jesmo li brdska ili lahka, nama je
dosta da smo Fočanska. Ili nije, pa nadjenusmo sebi i to „ljuta“. Možda nam je
i to malo, možda mi i hoćemo da budemo gardijska. U koju ćemo unijeti ponos i
Fočanske, i ljute...
Samo pričamo. Tako je to, sada imamo zasebne,
svakakve stavove. Kada tome dođe vrijeme, imat ćemo skroz druge. Jedinstvene.
Prihvatićemo, ma kakve tajne da su ispred nas.
Do tada ćemo zaboraviti da je Zaim to i pomenuo.
Tako je to, sve se pamti danas, a nikad ne znaš šta ćeš već sutra zaboraviti.
Ne prolazi komandant divizije svaki dan, ne viđa
se on često, jednom čuješ onakve riječi.
***
Novi je dan donio nešto novo. Što, vjerujem, niko
od nas nikada neće zaboraviti.
Vrijeme se opet malo popravilo, ono je
nagovijestilo to što će Zaim kasnije reći. Slutilo se kako bi već narednu
smjenu mogli izaći kao gardisti, bez obzira da li to ime zvanično ponijeli.
Do tada je biti što još jesmo. Fočanska, ljuta
ali i sasvim obična jedinica. Koja je uvijek tu kada se puca, spremna svaki
predah koristiti za bezbrigu. Ako se ima para ili se na neki drugi način može
doći do pića to je neizbježno, u suprotnome se i bez toga može. Tu su karte,
šah, kockice za jamb. I priča koja se uvijek proteže od najveselijih ka nekim
trenutnim temama.
Iako zanesenim u pišpil, privuče nam tako pažnju neobičan zvuk koji je
dopirao odnekle svana. Najbliži vratima su izašli po inerciji, mi ostali po
osjećaju.
Nijemo smo gledali grupu pripadnika Civilne
zaštite koja je dovršavala tužnu priču od prošle smjene. Prvi pokušaji da se
dođe do tijela stradalih Fojničana bila su bezuspješna. Nakon što je iz Sarajeva
angažovana specijalistička planinarska ekipa pronađeno je prvih devet tijela.
Ni njihovo iskustvo i oprema nisu bili dovoljni da se dopre i do desetog. Do
toga se moralo čekati do jačeg otopljenja snijega, odnosno do danas.
Saznajemo i zašto nije onda pronađen. Njega je
lavina odvukla mnogo daleko, i ispod jedne od stijena. Iako je cijela dolina
iscrpno istraživana, dugačke šipke kroz tu stijenu nisu mogle. Niti ispod nje.
Sada šipke nisu trebale. Ali ni ostala oprema nije pomogla da se tijelo oslobodi
ledenih okova. A tako da ostane jasna slika o tim tužnim, okrutnim smrtima,
slika koju i mi imadosmo priliku vidjeti.
Ko je htio, želio prići i vidjeti. Ja nisam.
Lakše mi je da ostalo čujem od drugih, dovoljno ono što sam iz daljine vidio.
Radilo se o čovjeku prosječne građe, koji je sada
okovan u led dimenzija četiri sa jedan metar. Takvog su ga ovih dvadesetak
ljudi nosili od Volijih jama do Baletinih voda, i ponijeli naniže. Umor ih je
nadvladao, ledeni vjetar potvrdio kako ovdje dan ne mora završiti kakav je počeo,
primorani su bili prijeći na drugi metod, manje ljudski. Pri vrhu ledene sante
napravili su male ureze, kako bi mogli savezati konop. I dalje ga vući. Kao
balvan, izgledu primjerena uporedba.
Oni koji su stigli s nekim našima razmijeniti par
riječi to su objasnili, shvatajući njihov umor i sasvim razumno obrazloženje.
On je mrtav svakako, bio nošen ili vučen kao balvan njegov život neće biti
vraćen. To je istina. I to je ono oko čega ne treba ni da bude priče.
Nešto je drugo nad čime smo se zamislili. Ako smo
mnogo puta razmišljali i bili blizu da shvatimo šta je ljudski život ovo nam je
prilika da otklonimo zadnje nedoumice.
Ljudski život je jedna vrlo tanka nit, koja može
mnogo toga izdržati ali i biti prekinuta u trenutku, u sekundi. Nit koja će
čovjeka pretvoriti u mejt, u naviknutom obliku ili ovako u balvan.
