Konja kuje brate
Sulejmane,
sestra Safa dodaje mu
čavle.
Desnom rukom čavle
dodavala,
a lijevom lice
zaklanjala.
„Sestro Safo, bratu
odgovori,
kakva patnja tvoju
dušu mori,
pa ti svoje lijepo
lice kriješ,
lice kriješ, suzama ga
miješ?“
„Prođi me se, brate
Sulejmane,
zar ti ne znaš, majka
me udaje.
A ja jadna imam
voljenoga,
pa ne mogu poći za
drugoga!
Dadoše me, života mi
moga,
ja ne znadoh kome, ni
za koga!“
„Mila sestro, ti se majke prođi,
„Mila sestro, ti se majke prođi,
koga voliš, ti za
njega pođi!“
Jutros su rano diverzanti prošli s Volije jame.
Vidio se umor na njima, iscrpljenost, prividno je bilo i razočarenje. Rekao bih
dvostruko, prvo od lične iscrpljenosti, drugo od situacije gore, koja nije
najpovoljnija. Nisu bili raspoloženi ni za kakva pitanja, a i tako su njihovi
izrazi davali sve odgovore.
Vidjelo se koliko im je odmor potreban, a slutio
sam da neće dugo trajati. U svakom slučaju barem bi jednu noć trebali provesti
u logoru, nekada sutra ponovo nazad.
Dok oni odmaraju mi radimo punom parom. Kao da
smo mi dobili zadatak da njih odmijenimo. Sada smo mi ta dodatna podrška
pješadiji gore. Znam da oni više vjeruju kada su diverzanti s njima, ali znam i
da ih ni mi nećemo razočarati.
Najvažnije je da bude dovoljno mina. To je ono
što čekamo cio rat, što smo dočekali i što moramo iskoristiti.