Avanlija, fistanlija,
jel ti hazur anterija?
Hazur mi je anterija,
no mi nema mušterija.
Hava ide po vajatu,
poznajem je po
trapatu.
Hava ide po ogoru,
poznajem je po govoru.
Jučer smo pješadiji pomogli mi, danas je red bio
na maglu. Uobičajeno je da magla više koristi napadačima, ali u drugim
situacijama.
U svakom slučaju je niko nije predvidio. Četnici
su od jutra bili krenuli s novom, žešćom ofanzivom nego dan ranije. Proširili
su frontu, odnosno sada pokušavaju i na drugom krilu, na Zubovima i Ilijašu.
Kada se nešto takvo desi, uzmemo sebi za pravo
zaključiti kako su osjetili gdje je tvrdo, te zato pokušavaju gdje je možebiti
lakše. Nije vrijeme za šale, a i znamo da nije tako. Tamo su dijelovi Viteške i
Slavne, odnosno brigada koje ni po čemu ne zaostaju za našom.
Nije ni ovo šala, nego činjenica, njih ispomaže korpusna
artiljerija. Svojom teškom artiljerijom, uvijek ne pogodnom za ispomoć pri
direktnoj borbi.
Srećom, ti borci tamo su i vični, i odmorni i
pripravni. A možda ni četnici nisu najozbiljniji, ako njih i skinu s Ilijaša i
Zubova, opet im je udarati na Đevigrad. Kad znam da je tako pomišljam kako se
radi samo o taktičkom manevru.
Svejedno, po onome što smo vezom slušali postajalo
je sve ozbiljnije. Četnici navaljuju u valovima, silno i žestoko, i odlučno kao
da ćemo poslije pada Ilijaša i Zubova sami sići s Đevigrada...
Ozbiljnost situacije tamo vidjela se i po jednom
neočekivanom razgovoru:
- Daj stupite u vezu s Kubancem, ako može da on
tuče ispred...
Ne znam ko je komandir te čete, ili bataljona
Slavne, šta je već, niti kome se u svojoj pretpostavljenoj Komandi obraća, ali
mi postaje jasno da je poprilično u toku onoga što se ovdje dešavalo. U toku, s
jedne strane, a što zapravo i jeste bitno.
U momentu se prisjećam Majorovog neraspoloženja,
kada nije dobio traženu, i tako potrebnu podršku. Ali, Major je nešto drugo.
Navikao i sebe i druge na takve situacije. I uvijek ću ponavljati da nema
situacije u kojoj se neće snaći, kojoj nije dorastao. Postoje samo situacije
koje njemu nisu dorasle. Kada mu se pomaže, taman je, kada mu se neće pomoći,
nije ni potrebno. Kada ga se hvali, nedovoljno je, kada ga se kudi, na pravdi
je Boga.
Ja sam, ipak, nešto drugo. Srce mi je poskočilo,
činilo mi se da ga čujem na vrh čuke gdje su pamisti.
Nije vrijeme za šale, ali sam morao razvući
osmijeh. Ne mogu izdržati da se ne ubacim na vezu, a ne bih da se kroz
slušalicu čuje što samo ja čujem. Ne mogu pomoći Slavnoj, ali mogu im to
objasniti korektnije nego je nama. Pomogli bismo mi, problem je što su Ilijaš i
Zubovi predaleko.
Javio sam se, objasnio, uzdahnuvši zbog činjenice
da sam neke ljude morao razočarati, ali zadržavši smiješak koji je meni
najavljivao to o čemu ću razmišljati dok su borbe na tom drugom kraju.
***
Kubanac je šifra koju je koristio prvi načelnik
artiljerije naše brigade, rahmetli Zijad Hanjalić, prije rata poznat pod
nadimkom Zakareli. A fenomenom ratnih, prepoznatljivih šifri, nadimaka, čak i
imena diverzantskih jedinica bavio sam se od početka rata, u dugim stražarskim
noćima. Podsvjesno je stajala neka moja želja da i meni bude jedno prišiveno, s
tim da sam smatrao da je poštenije da to urade drugi.
Otud me čudilo da se Zakareli korigovao. Već je
imao savršen nadimak, meni je Zakareli zvučalo baš artiljerijski, i još originalno,
naspram Kubanac koje je više pješadijski, posebno i uopštenije.
Ne znam kako, ali je uspijevao vršiti uticaj na
veziste koji su praveći šifrarnike jedino nemijenjali šifru artiljerije. Ono
što je usput uspio jeste da je ta šifra ostala da živi, dok je on, ipak poginuo
kao Zakareli.
Meni se nije dalo prigrabiti zvučan nadimak.
Protiv je bilo tih nekoliko pod kojima su me neki već poznavali, te
individualni koje sam dobijao od onih koji me tek upoznavaše. Nije da mi se
nisu sviđala, Čupo je išlo i uz moj imidž i ratničko je, Bađo također, možda u
manjoj mjeri, Učo je i artiljerijsko... ali ni jedno nije moglo da prevlada.
Posljednji pokušaj sam imao upravo na ovome
položaju. Iznenada došavši među nas Hamo Paćo, samo s motorolom, dao mi je da
sam unesem u šifrarnik svoj tajni naziv. I tada sam se prisjetio baš Zakarelija,
asocijacijom na to ime izabrao sam ime golmana švedske nogometne reprezentacije
Ravelija, koji me je oduševljavao pred početak rata. Činilo mi se kako je taj
nadimak i zvučan...
Sad i ne mislim tako. Mehko je. Suviše mehko. Za
tvrdu artiljeriju.
Upisao sam ja u šifrarnik, ali navike drugih, ili
sudbinu nisam mogao promijeniti. Brigadni artiljerci su ostali odlučni čuvati uspomenu
na svoga Zakarelija, ni poslije njegove pogibije šifru nisu mijenjali. Ako bi imali
dva položaja, samo su dodavali 1 i 2. Mada je i to formalno bilo, između sebe smo
uvijek imali vezu, a i dogovarali se. Naši pješadisjki heroji se nisu morali i time
opterećivati, njihovo je da zovu Kubanca, naše koji će se javiti.
Sudbina je da Raveli bude moj posljednji pokušaj.
Od danas mi je i drago što je to tako. Da sad ti iz Slavne traže nekog Ravelija
da im pomogne, kontam kako bi četnicima to ipak zazvučalo mlako, skoro
očajnički. Ovako je situacija drukčija, Kubanac mora biti neko iznimno hrabar,
odlučan, nepogrješiv. Kao ime što mu odzvanja. Kao Tarzan, Sandokan, Supermen. Kao
Major! Stotine je majora, samo je jedan Major.
Baš tako, siguran sam da su i četnici Kubanca
doživjeli kao i ovi iz Slavne, s velikim slovom K. Kao pojedinca, nekog
artiljerijskog nadstručnjaka koji možebiti zna i neke artiljerijske tajne koje
ne postoje u udžbenicima, tek će nekada u njih ući. Ne kao jednu jedinicu,
sasvim običnu, malo uigraniju, iskusniju i mladalački požrtvovniju.
Znanje je širok pojam. Mnogi ga imaju, rijetki
pametno koriste. U tome smo možda u prednosti nad drugima. Jedna narodna kaže
da „nije svačije kroz selo da pjeva“, a ja sam često isticao da svi ljudi imaju
svoje vrijednosti, samo im treba prići na odgovarajući način. Zna se koga je
Bog nadario da može tačno, ali i brzo da računa, ko je vješt da brzo uravnja
libele, ko je dovoljno snažan da brže donosi mine...
To je Kubanac. Sve najbolje što u sebi ima osam,
petnaest, pedeset ljudi. Zato je tako strašan, opasan s jedne, siguran s druge
strane. Zato ga se četnici plaše, naši mu vjeruju.
pojas Ilijaš, Zubovi
