Sadih almu na sred
atmejdana,
gledah dragu devet
godin dana.
Kad je alma za trganje
bila,
moja draga za
ljubljenje bila.
30. decembar 1994.
Duhnu vjetar, slomi
almi granu,
dođe jaran, odvede mi
dragu.
Pa me jaran u svatove
zove,
da mu budem djever uz
djevojku.
Muka poći, još teža ne
poći.
Ako pođem, nagledah se
jada;
ne pođem li, neću
vidjet dragu!
Nismo ranili. Ako tokom dana neko i posjeti bajtu
moći će nas se prikrivati. Sem toga, sračunali smo da za jedan dan ne možemo i
otići i vratiti se. Bitno je do tamo doći prije akšama, naći rakiju i konak, te
sutra ujutro biti odmoran.
Ja znam u koje ćemo selo, kod koga, znam dobro
put preko Visočice, lahko sam ih uvjerio kako se ne može desiti da gdje
skrenemo, zalutamo. Znam i još nešto, s ovim novim okolnostima ima, eto i taj
jedan mali, težak dio puta. Ranije je zamišljen kao tačka gdje ćemo uvratiti,
predahnuti, sada ga moramo pažljivo zaobići.
Dotle sam ja i ćutao. Ne znam jesu li oni nešto
primjećivali, osjećali na meni, tek ni oni nisu mnogo pričali.