Sinoć sam se premolila
majci
da me ove zime ne udaje.
A ni ove, a ni druge, majko,
a ni treće kud mi srce
neće.
Već četvrte kud je meni
drago!
Jali Bišću, jali Golubiću,
jal Petrovcu u kojem sam
rasla,
jal Vakufu, vodici studenoj!
Jutro nije svježe kao noć što je bila. Pamćenje
još manje.
Osjećam rosu na sebi, prepoznajem Iza Zameticu pored
sebe. Par minuta mi treba da razaberem da smo na proplanku, prema Trznju, a
gdje smo jednom prilikom jagnje pekli. Još uvijek mi nedostaje u sjećanju kada,
kako i, sem činjenice da nam nije bilo daleko, zašto smo odlučili ponovo ovdje doći.
Do nozdrva mi nesigurno dolazi okašnjeli miris žari, pa mogu pretpostaviti da smo
vatru ložili, crtam sebi pred očima sliku u kojoj se okreće par piladi, ali je posljednje
čega se jasno sjećam drvena prodavnica.