Ah meraka u večeri
rane,
sastala se družba
akšamlija
u šljiviku pod beharli
granom.
Rahatluku nigdje kraja
nema
gdje Fazila mezetluke
sprema.
Od ištaha i behar se
kruni
u čašice pune
šljivovice.
Podvriskuju akšamlije
rane:
„Dođ' Fazila, mladosti ti tvoje,
„Dođ' Fazila, mladosti ti tvoje,
natoči nam biser-suze
svoje!
Bez sevdaha nema
živovanja,
bez Fazile nema
milovanja!“
Sam ulazak u Tarčin je na svakome koraku
pokazivao sigurne znakove da su Vitezovi slavili svih ovih dana, dobar broj
nije ni dangubio obilazeći porodice. A prodavnice su bile gotovo puste. Opet se
da čuti kako nešto od toga nije ni plaćeno, ali kako neko reče dok je para bilo
sve se plaćalo.
Prvih par prodavnica su mi izmamljivale upitan
osmijeh, tačnije smiješno pitanje je li ja samo zazirem ili je sve završilo
slično. Odgovori su me tek čekali, a ona tužnija slutnja zaustavila ispred
jednog omalenog, improvizovanog kioska. Trenutno i zatvorenog.
Gledao sam u nešto što bi donedavno bilo normalno,
razumljivo a sada djeluje tako nestvarno. Nema tragova obijanja, ali ni robe
unutra. Od svega što je taj drveni kiosk imao još je ostalo samo par gajbi
banana.
Međutim, ubrzo doživljavam novu nevjericu. Već
naredna prodavnica, također drvena, nastala u ratu, koja se nalazila na početku
skretanja za Duranoviće, apsolutno je odudarala od onih prvih utisaka. Nisam
mogao bržu misao imati nego da se ona iz nekog razloga prethodnih dana
distancirala od nas, od događaja koje smo proizvodili.
Nisam dugo držao ni drugo, uvjerenje da mi se ovo
priviđa. Iz nje izlazi živ, meni dobro poznat čovjek.
Samo sekund sam gledao u Hašima Hajdarevića.
Zadržavam ga, da popijemo po pivo.
Nećkao se, a što ću razumjeti nakon što sam ga
skoro ugurao unutra. Tri omalena, ali nikada tijesna stola bila su zauzeta. Za
svakim, meni više nego poznata lica. Većinom moje bacačlije, a i ostatak je iz
naše brigade.
- Nek si ga vratio, ne znam samo gdje se i žurio –
Ramiz Barlov kazuje gdje je Hašim sjedio ranije, odnosno gdje ćemo se sada nas
obojica ugurati.
Hašim odmahuje rukama, gotovo i nevoljko sjeda,
dok se ja idem ispozdravljati s ostalima. Pritom mi se preklapaju dva osjećaja,
jedan je da mi je potpuno jasna Hašimova nevoljnost, drugi da će on samo
ispoštovati mene, ne i ostati duže nego sam to želio.
Ni na treći osjećaj neću dugo čekati. Nakon što
sam završio s pozdravljanjem, usputno okvirno i izbrojio nas, sukladno tome sam
i otišao prodavačaci.
Kad je prodavačica donijela, od mene naručenu
gajbu, slijedio je šaljivi, ne toliko neočekivani prijekor od strane Raleta:
- Ma nisi trebo još ništa naručivati – glas je u
Raleta grmio ozibljno, dok je njegov, kao i smijeh drugih pokazivao pravu
prirodu situacije.
Moja gajba je stavljena uz još tri, plaćene
ranije. Morao sam i ja pustiti zadovoljni smiješak, uz konstataciju kako jeste
tačno da nas je nešto manje nego je piva u gajbi ali da je zgodnije gajbama
naručivati.
***
Ovo postaje jedan od onih dana koji iskaču iz
konteksta ovog ludog, ratnog vremena. Nikad se lakše nije trošio teže zarađen
novac, niti se veselije i vedrije bilo u gori vakat. Što se u potpunosti može
jedino reći za našu grupu, koja se pomalo i popunjavala. Uz neki poseban, subjektivni
osjećaj da mnogi koji nailaze razložno i svrate, a samo nama slični i pridruže nam
se.
Osim ludih glava, neprimjerene bezbrižnosti, naša
opuštenost je ipak imala i jedan zdrav temelj. Nagrada koju smo dobili u vidu naziva
viteška, te značajnog iznosa novca, imala je i jedan vanredni dodatak. Naređeno
je da ovaj put na Treskavicu ne idemo kamionima, već imamo helikopter na raspolaganju!
U brigadi nas je toliko da će helikopter morati
napraviti desetak letova. Rale Šukalo od početka ima plan, mi ćemo s
posljednjim. Smijemo se, odobravamo.
Od trenutka kada sam saznao da ćemo ići
helikopterom neka dječja radost se uvukla u mene, iako je četvrta godina rata
ima još stvari koje ću raditi prvi put. Nekad mi se o tome nije htjelo razmišljati,
nas obične borce helikopter vozi samo ranjene, ili mrtve.
Dok nije zovnuta jedanaesta gajba intenzivnije
sam se stiskao tim dječačkim pitanjem - kako je voziti se helikopterom. Mada se
i dalje, povremeno i isključivo u sebi, raspitujem o tom osjećaju. Svjestan kako
će to pitanje lapiti svakim novim gutljajem piva.
Provjeravam džepove, vadim pare za još jednu gajbu.
Nakon poduže vremena, neko ponovo upozori da sam požurio, ima jedna cijela. To
je naljutilo Raleta, on zove i narednu. Objašnjava kako ima i nas, kako je u
međuvremenu stiglo i nešto pješadinaca, koji su donijeli priču da je Pazarić
još jučer razdužen sa svim pićem unutar svojih prodavnica. Shvatam da ova i
nije bila usputna, stradavale su one bliže kasarni, selima, mjestima gdje nas
najviše ima. Ali eto, došla i ona na red.
Ja nisam tako razmišljao, izgleda da Rale jeste,
njega je postalo strah da ne nestane piva prije nego bude vakat za posljednji
let helikoptera. Još neki su slično razmišljali, slažu se gajbe pored nas.
***
Atmosferu koja uveliko zanemaruje činjenicu da
ubrzo trebamo zamijeniti prodavnicu za rovove na trenutak narušava nailazak
namrštenog našeg načelnika. Nemrštenost je ono što nije mogao skriti, ma koliko
se prethodno spremao da to izvede.
Pogledom je prelazio preko nas, stalno nazor
izbacujući neiskreni osmijeh. Usput se ispitao sa svima nama, ljudski skrenuo
pažnju da ne pretjerujemo, kako nam je pametnije da idemo helikopterom nego
pješke, otkrivši nam kako već postoji problem jer je prethodna helikopterska
tura jedva iskupljena, kada je vozač najavio da narednu neće čekati, bez obzira
što je naše prebacivanje podrazumijevano dok se dovoljno vidi.
Dok mi kroz glavu vijuga ta mogućnost da će vozač
prestati da vozi, da ću propustiti priliku da doživim i taj osjećaj, Mido me
poziva. Dok mu prilazim govori i prvo pitanje, a koje se odnosi na to da li smo
svi stigli, odnosno da li ćemo stići.
- Svi su tu, jedino je mali Pezo kritičan. Trebao
je doći sa Zeničanima ali je očigledno okasnio. Neko mi reče da se nedavno
vidio s njim, da nije bilo riječi da neće doći. Ja vjerujem da hoće, ali eto -
kritičan je - ponovo polupijanim glasom sam objašnjavao stanje u četi.
- Dobro, ako ti vjeruješ neću ni ja da sumnjam. Ima
u pješadiji nekih izostanaka, ja hoću pred Majora da stanem svijetla obraza.
Kada je Major raspoređivo pare mnogi su se bunili koliko je nama dao. Zato i
želim da ga mi nikako ne razočaramo! – ovo Mido reče strogim i zvučnim glasom,
pa potom mi došapnu – a još vjerujem da si ti ovdje najpametniji, polahko ih
počni vrbovati da završavate lagano, ja odoh s Dervom iskupiti nekako još jednu
turu, a sa sljedećom idemo mi.
- Ne brinite – odgovorih mu iskreno, kao da me je
kupio time što je istakao takvo povjerenje u mene.
Dok sam ponovo sjedao na svoje mjesto još sam bio
pri nakani da to povjerenje ne izdam. Ako mognem neizdati sebe.
Jedna gajba ispražnjena i sklonjena, druga puna
odmah dodata. Počinjem priču koju mi je Mido naložio, predlažem da ta bude i
posljednja koju smo naručili.
Govorim kako nam je bilo lijepo, kako smo bili u
svemu korektni, za razliku od pješadije sve što smo i pojeli i popili, i
platili smo. Ističem da ne bi bilo dobro da „zaseremo“ na kraju.
Ova moja polutransformacija nije naišla na
odobravanja svih. Prvi ponovo reaguje Rale, izgovara nešto što pametan, odnosno
trijezan niti bi rekao, niti podržao. Izjavljuje da će rađe pješke ići kada ga
ćeif prođe, nego što će tek tako ćeif pokvariti. Ne slažemo se s njim, ali sve
manje smo sposobni pravilno razmišljati.
***
Dok jedni druge nagovaramo da ustajemo i krenemo,
a niko od nas to ne čini, pored prodavnice je naišao Sead Pezo. Iako se on htio
samo pozdraviti ja ne izdržah a da mu ne priđem i ne zagrlim ga. Zagrljaj
pripitog čovjeka podrazumijeva i poljubac. Bratski.
Pri tome sam mu pomenuo dio razgovora s Midom
koji se odnosio na njegovo raspitivanje da li ćemo svi na vrijeme doći, i kada
sam mu odgovorio da smo tu svi, te da je samo on kritičan. Dodao sam sada da
mogu bezbrižno nastaviti sjediti i piti, pozivajući i Seda da nam se pridruži.
Sedo je to odbio kazavši da žuri na helikopter koji uskoro polijeće.
Ne zaustavljam ga ali se ja vraćam društvu. Potom
se skupa s njima vraćam potpuno prodavnici i pivima, pjesmom naravno.
***
Pjesmu prekidamo kod nove posjete. Ovaj su put
došli bezbjednjak Dervo i moralista Tato. Koncetrisano izbistrenim očima vidim
razliku njihovog ponašanja u odnosu na ono koje je prikrivao Mido. Njima je
najvažnije bilo da smo veseli, da nema naznaka bilo kakvih svađa između nas,
niti s bilo kim drugim ko je još u prodavnici ili u nju uvraća.
Tato se pokazuje pravim moralistom, ponaša se kao
da mu je drago što je dio vojske ovako veseo.
Dervo se ne pokazuje pravim bezbjednjakom, ne
naređuje nam, ne remeti nam veselje, ali nas upozorava kako će biti sigurno još
samo jedan let. Odnosno najviše dva, i to samo ukoliko pri povratku vozač nađe
dovoljno onih koji čekaju. Ako ne bude dovoljno tada, i ti će, skupa s onima
koji ne budu došli sami da se snalaze za izlazak gore.
Podsjetio je i da brigada nema ni kapi goriva,
tako da zaboravimo nade da će nam se naći kamion za prijevoz.
- Danas nas ne dirajte – kao da je iz mene
progovorio Rale – sutra ćemo pješke!
Tarčin
