„Draga moja, jesil mi
zaspala,
jesil mene mjesto
ostavila?“
„Jesam, dragi, teke
potijesno,
po dušeka i pola
jorgana;
Po jastuka i bijela
ruka,
na prsima, među
dukatima.
Dukat cukne, moje srce
pukne,
dukat zvekne, moje
srce jekne!“
Niti sam vidovit niti poznam koga takvog, pa čak
niti puno vjerujem u to. Jedno, međutim, hoću priznati svakome, tako i sebi
samom, instikt postoji! Podsvijest, šesto čulo, kako god ga ko želio zvati.
Ja ću - predosjećajem. Od vidovnjaštva ga
razlikujem što ga smatram pretpostavkom a ne tvrdnjom. Pri tome ga često nismo
kadri ni sami prepoznati, a nerijetko i sumnjamo u njega sve dok se ne desi.
Kada sam pomenuo sijelo u našoj kući želio sam
samo istaći vidljivost onoga što smo uradili. I to najiskrenije, kao da se ne
bi postidjeli odmah primiti goste. Zvane ili nezvane, ako bi nam kojim slučajem
došli. A to „kojim slučajem“, niko od nas nije vjerovao da može postojati.
Ne bi im se ni obradovali. Večeras bi najrađe
bili sami, da dovršimo posao.