Operacija KOVERAT
predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je
operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno
drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti,
površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i
krvi...
Prvog dana operacije „Koverat“, 18. decembra 1992. godine, komandant
Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović Talijan uputio je zapovjedništvima HVO
Kiseljak, Fojnica, Vareš i Kreševo poziv za učešće u zajedničkoj operaciji za
oslobađanje Sarajeva. „Gospodo“, pisao je Talijan, „kucnuo je posljednji čas da
jedinice – postrojbe ARBiH i HVO stanu u jedinstveni stroj protiv zajedničkog
neprijatelja. Pripadnici 1. korpusa ARBiH izražavaju punu spremnost za
deblokadu Sarajeva, što i od vas, pripadnika HVO, s pravom očekuju. Zajedno smo
jači, a vrijeme more biće mnogo kraće. U vašu spremnost na zajedničku borbu ne
sumnjamo... To je imperativ sadašnjosti i budućnosti koju nam valja zajednički
graditi.“
I Talijanov poziv je bio uzaludan. U toku operacije „Koverat“
zapovjednici HVO nisu ispunili ni jedno obećanje koje su dali na sastancima u
Mostaru i Jablanici. Osim Mate Šarlije Daidže, niko se od njih više i ne
spominje u dokumentima operacije „Koverat“. Čak ni Izetbegovićev „savjetnik za
vojna pitanja“ Jasmin Jaganjac. I Daidža se spominje u samo jednom dokumentu i
to u depeši koju je 22. decembra Seferu Haliloviću poslao Rasim Delić. Delić je
pisao da je Mate Šarlija Daidža u noći 20/21. decembra 1992. godine u Tarčinu
„pod prijetnjom upotrebe oružja oteo terensko vozilo kojim je iz Visokog za
Grebak putovao načelnik Građevinske službe Zakir Hadžimehanović i da je otetim
vozilom Daidža otišao u pravcu Konjica“. I to je bio Daidžin „doprinos“
deblokadi Sarajeva, kao i „doprinos“ cjelokupnog HVO.
Komandant operacije Vehbija Karić izvjestio je 18. decembra Halilovića
da u napadu na Hadžiće „i pored početnih uspjeha, značajnih rezultata nije
bilo“. Ali, izvijestio je o prodorima prema Aleji i Vrelu Bosne na Ilidži.
Operativna grupa Goražde napadala je pravcem Vrhprača – Ravna planina, a
Fočanska i dijelovi 8. brigade zašli su duboko na Jahorinu.
Karić je uputio Seferu prijedlog odluke da uz nastavljanje borbenih
dejstava na svim pravcima, izvrši pregrupisanje snaga prema Trebeviću i
komunikaciji Brus – Jasik. On je tražio od Sefera da obezbijedi dvije brigade iz
grada za „prihvat ovih jedinica“, kao i uključivanje tih brigada prema
Petrovićima, Miljevićima i Lukavici.
Karić donosi odluku da na glavni jahorinsko-trebevićki pravac angažuje
borce Mostarskog bataljona i četu iz Jablanice, koji su učestvovali u napadu na
Hadžiće. I na Igmanu su 19. decembra postrojene jedinice Četvrtog korpusa čiji
je zadatak bio da krenu na marš prema Jahorini i Trebeviću. Njima su se tada
obratili Vehbija Karić, Mirsad Čaušević Brada, Mirsad Ćatić Čuperak i Arif
Pašalić.
Vehbija Karić je u izjavi Divjakovoj komisiji 24. septembra 1994. godine
naveo kako su tog dana na Igmanu borci Četvrtog korpusa kad su im se obraćali,
govorili: „Nismo spremni ići na zadatak jer smo umorni.“ „Tenzija je bila
najžešća kad im se obratio Arif Pašalić“, napisao je Karić. „Uglavnom, od 300
boraca na zadatak je pošlo 135. Ostali su tražili da se vrate u Mostar.“
Zborno mjesto jedinica koje će učestvovati na maršu prema Jahorini i
Trebeviću bilo je u Krletinoj Luci. Komandant marša bio je Fehim Bibić,
komandant Prve fočanske brigade, koji je na snijegu postrojio sljedeće
jedinice: Prvi mostarski bataljon sa 145 boraca, jablaničku četu sa 85 boraca,
četu brigade „Neretvica“ sa 95 boraca, „Crne labudove sa 28 boraca i 38 boraca
iz Fočanske brigade koji su dobili zadatak da vode kolonu i budu joj čelno
osiguranje. Dakle, ukupno 391 borac. Na ispraćaj jedinica došli su Karić,
Čaušević, Pašalić i Ćatić.
„Bilo je veoma hladno, možda i minus 30 stepeni“, sjeća se Karić.
„Formirao sam marševski raspored, izdao zadatke komandantima i
komandirima i otpočeo marš iz Krletine Luke u 20,30 časova“, napisao je 25.
decembra 1992. Bibić u izvještaju prvoj komisiji koja je na čelu sa Mustafom
Beglerovićem istraživala uzroke tragedije na Jahorini.
A Senad Džino je, također u izvještaju ovoj komisiji, ovako opisao početak marša: „Komandant Mostarskog bataljona Miralem Jugo upozorio je majora Bibića
da nije stigao kompletan bataljon, već samo 50 posto, ali je Bibić opet krenuo
na zadatak.“
„Nešto ranije na marš prema Trebeviću krenulo je 300 boraca fočanske
brigade „Sutjeska“ pod komandom Zaima Bešovića“, kaže Vehbija Karić. „Oni su
imali zadatak da obezbijede lijevi bok glavnoj marševskoj koloni i da joj se
priključe ispod repetitora na Trebeviću. U isto vrijeme, uputio sam depešu
Feridu Buljubašiću u Goraždu da uputi svoje snage preko Vrhprače i Ravne
planine, da se spoje sa mojim snagama na raskršću puteva vrelo Bistrica –
Jahorina – Pale – Trebević. A kad se sve tri kolone spoje, zadatak im je bio da
sa jedinicama iz grada na Trebeviću razbiju neprijateljske snage.“
Komanda operacije „Koverat“ je pripremila i drugi ešalon od oko 250
boraca koji je dobio zadatak da 20. decembra krene za glavnom kolonom koju je
vodio Bibić.
Nakon povratka na Igman, Karić ujutro 20. decembra šalje Seferu
Haliloviću „Prijedlog za daljnje vođenje operacije“ u kome piše da su
„jedinstveni u odluci da težište operacije prenesemo na Jahorinu.“ U toj depeši
on informiše Sefera da su sinoć uputili 1. fočansku brigadu sa ojačanjima koja
kreće pravcem Delijaš – Slavljevići – Pavlovac – Brus – Jasik i da se maršavska
kolona „trenutno nalazi sjeveroistočno od Pavlovca i ide dalje“. Kako je kolona
na čelu sa Bibićem bila duboko u neprijateljskoj pozadini i nadomak cilja,
Brusa i Jasika, Karić traži od Sefera da obezbijedi „najmanje tri brigade za
susret sa našim snagama iz očekujućeg rejona Hrid – Širokača – Soukbunar“ i
predlaže mu da nakon spajanja jednu jedinicu iz grada usmjeri prema Brusu, Jasiku,
vrelu Bistrice i Palama, drugu prema Osmacima i Zlatištu i treću prema
Miljevićima i Lukavici.
Karić predlaže Seferu i da hitno naredi Željku Knezu i Enveru
Hadžihasanoviću Đedi da „nam u toku dana upute po jednu brigadu (minimum
bataljon).“ On također piše Seferu da je „logistika jako neefikasna i spora“ i
da naredi Rasimu Deliću, „od koga do sada nemamo bitne koristi... da lično
promijeni odnos prema izvođenju borbenih dejstava“ i „stavi u težište
logističku podršku ovih snaga uz angažovanje svih svojih saradnika“.
Halilović je odmah uputio naređenje komandama OG Igman i Visoko o
nastavku borbenih dejstava u kome kaže: „Skrećemo vam najozbiljniju pažnju da
poduzmete sve mjere i postavljene zadatke bezuslovno izvršite, bez obzira na
cijenu i žrtve koje imamo. Morate biti svjesni da se ničim i nikako ne smije
dovesti u pitanje postavljeni zadatak“.
Sefer je prihvatio Karićev prijedlog o pregrupisavanju snaga na pravac
Prve fočanske brigade, odnosno prema Jahorini i Trebeviću. Naredio je Komandi
na Igmanu da preduzmu sve mjere i po svaku cijenu spriječe okruženje jedinica i
obezbijedi „izbijanje glavnine u rejon Brusa najkasnije do 21. 12. 1992.
godine, a zatim izvršite napad na Brus u cilju spajanja sa snagama 1, 2. i 10.
brdske brigade na Trebeviću.“
Bila je to sjajna zamisao Halilovića, Karića i njihovih saradnika i ona
je, kada su u svojim štabovima na kartama povlačili olovkom linije, pružala
neslućene mogućnosti trijumfa. Ali, kroz noć, na velikoj studeni, preko
Jahorine i Trebevića, duboko u neprijateljskoj pozadini, umorni i sanjivi, po
snijegu su gazili ljudi.
autor Šefko Hodžić, ratni novinar i izvještač
izvor
