Pod jasike povaljana trava
O jeliko, jelo
moje jagnje b'jelo
Nijesu je povaljale ovce
O jeliko, jelo
moje jagnje b'jelo
6. avgust 1992.
Povaljali Jovan i Jovanka
O jeliko, jelo
moje jagnje b'jelo
Donjim poljem, i Orlovim kršem
O jeliko, jelo
moje jagnje b'jelo
Poslije
doručka, nismo izdržali a da se ponovo ne prošetamo do bungalova. Da nas vide s
puškama, a možda i nešto novo čujemo.
Razliku
smo i sami osjećali, ali je tu još više dolazila do izražaja. Koliko god se mi
osjećasmo i ponosnije i sigurnije, važilo je i za one koji nas gledaše. Posebno
za žene koje su donedavno bile u logoru, koje su o nečemu ovakvom razmišljale,
koje su obradovane vidjevši nas naoružane.
Možda
je ta razlika na nama ponukala njih da se još ponečeg sjete iz logorskih dana.
Lakše su pričale, čini mi se, a i nama je bilo lakše slušati ih.
Meni
najzanimljivim se učinilo opisivanje jednog posebno teškog dana. Prethodno su
ponovile koliko je po njih bilo strašno svaki put kada bi neki od srpskih
vojnika poginuo negdje, tada su, sem što su muškarce iz KPD izvodili, mučili i
strijeljali, jedni posjećivali i njih u Partizanu. Tada su bila najjača
maltretiranja, silovanja, prijetnje. Osim tih, još je jedan dan bio potpuno
ispunjen strahom, zebnjom, bojazni da su najbliži smrti, i još gore
najstrašnijim mučenjima.
Tog
dana je Foča „gorjela“. Zadnja riječ je izgovorena snagom dočaravanja njihovih
osjećanja, no odmah su i pojasnile. Bio je to žestok sukob unutar njih, srpske
vojske, četnika. Kako su nam i ranije pričale bilo je među stražarima i onih
koji su im uspijevali ponešto kazati, objasniti, pa su i u vezi ovog obračuna
dobili uvodne informacije. Kako to sada objašnjavaju, radilo se o obračunu
između žešćih, i manje žestokih četnika, odnosno između regularnije srpske
vojske, i onih najradikalnijih.
Dok
je u gradu obračun trajao nije im se ništa moglo desiti. Nakon njega, moglo je
sve. A zanimljivo je što su najprije pomislili, što bi bilo logičnije, da se
radilo o napadu naše vojske na Foču. I tada su jednako strahovale nad svojim, i
životima svoje djece. Kao što je i neizvjesnost po pitanju ishoda jednako bila
mučna.
Nisu
znale preciznije informacije o stvarnim razlozima sukoba, kao ni o eventualno
stradalima. Čulo se puno pucnjave, vriske i galame, ponešto je i gorjelo.
Jednostavno, vodile su se prave ulične borbe. Nisu morale reći, jasno je da im
je najteže bilo nakon što je utihlo. Dok nisu saznale, shvatile, kako je
„pobijedila“ umjerenija struja.
Meni
je ovo bilo zanimljivo što nisam mogao ni slutiti da se nešto takvo može desiti
u njihovim redovima, a priča me radovala svojim ishodom, nadom više da će i u
konačnici u neprijateljskoj vojsci biti manje zločina, više viteštva. Naravno,
još bitnije je povećanje nada da će i naši, koji su još zarobljeni, jednoga
dana vidjeti slobodu.
***
Drugo
što mi osta u uhu je informacija od Tidže o njenom bratu Šućru Serdareviću,
koji je, inače, jedno vrijeme živio u našem selu. I on je ovdje. Nije u
Jukinoj, već u Zukinoj jedinici, za koju znamo samo da, isto tako, spada u
privilegovanije.
Uvijek
je drago čuti za nekog poznatog, pogotovo da je živ i dobro, ipak se nismo usuđivali
detaljnije raspitivati. Naše uši su oprezne, makar je u Tidžinom glasu jedino
bio ponos, nikako i sumnja da postoji razlog zašto nam to nije rekla pri prvom
susretu. Za sada ostaje da zaista nije bilo vremena, da je zaboravila usljed
mnogo toga što smo tu noć imali jedni drugima reći.
***
Također,
naš je novi izgled ostavio više uticaja na one oko nas. Sve je izvjesnije,
pošto nam je svakako čekati, da će nas u povratku biti puno više. Mnogi su se
Taibu javili, pitali, a ovaj ih dodao na spisak. Među njima ima i naših
Trošnjana.
Ferid
i Senad Pekas, već su se odlučili. Kemura je noćas prelomio, danas će se
obratiti Taibu. Vjerovatno i Ada. Možda i Velija. Jako se ne izjašnjava, Ramo i
Sakib se još kolebaju. Sejo Barlov je, jedino, već pročitana priča!
Malo
smo ćaskali o tome. Od žena smo čuli svašta, čak i da su svi bili spremni odmah
otići odavde. Neko ima pametan, ko im ne da. To što nam se nude pridružiti,
samo je strah da ih ovdje ne angažuju. Juka ili Zuka, nije neka razlika.
Ako
je i tako, nama ne smeta. I u pravu su, tamo su potrebniji. Još će nam i dobro
doći. Svaki čovjek, svaka puška. Takva je i njihova priča, da su imali puške ne
bi ni išli!?
Nama,
opet, svejedno. Samo nek se naša mala četa povećava. A i mi Trošnjani, sad ćemo
imati jedno jako, korektno naoružano odjeljenje!
