II - 49 / Prije i poslije

Posidjele tri djevojke,
kraj Vrbasa, vode hladne.
Ona jedna svilu prela,
ona druga sitno vezla,
onu treću majka klela:
"Gdje si bila, viš' ne bila;
Gdje s' hodila, ne hodila!" 

"Nemoj mene kleti, majko!
Sjedila sam kraj Vrbasa
i gledala po Vrbasu:
kako voda čamac baca,
i u čamcu tri junaka!
Na jednom su sjajne toke,
na drugom su zlatne ploče,
u trećeg su crne oči.

Što s' u onog sjajne toke,
ono će mi djever biti.
Što s' na drugom zlatne ploče,
ono će mi svekar biti.
Što s' u trećeg crne oči,
ono će mi dragi biti!

 

Potvrdile su da je i treći četnik u Trošnju poginuo. Nisu znale da li na licu mjesta, ili naknadno usljed ranjavanja, tek je do njih u logoru došla informacija o trojici poginulih. Više o tome nam nisu znale reći, ali je nama dovoljno.

Nije nas iznenadilo što su četnici pokušavali nagađanjem pogoditi ko je toga dana bio tu. Sigurne tragove nismo ostavili, ali ni prevelika tajna nije ko je od nas mogao imati toliko hrabrosti.

Zato smo lakše primili i sljedeće saznanje. To u Trošnju je četnike učinilo vrlo kivnim, tražili su odgovor. Za nešto vojničko nisu imali hrabrosti, ostalo im je to što su imali u logoru. Srećom, posjeta Crvenog krsta se već dogodila. Petoricu najstarijih dječaka, svi otprilike trinaestogodišnjaci, moga brata Elvina, pa Adisa Pekasa, sina poginulog Muja, zatim Damira Odobašića, sina Latifa i Fadile, te Sanela Barlova, Ibrovog i Fatiminog, kao i Adnana Barlova, Adinog, čak u četiri navrata su izvodili na strijeljanje. Ono što je važno, svaki put su se živi vratili, a ono što su u međuvremenu preživljavali, i bez priča se može naslutiti...

Žene i djevojke su odvođene i dalje, sad još češće. O postupanjima prema njima, nismo ni očekivali da ćemo večeras detaljnije čuti. Ovaj naš susret zaslužuje da prođe bez toga!

Ipak, saznajemo imena dvije koje su odvedene ranije, prije Crvenog krsta, a koje se nisu nikada vratile. Njihova trenutna sudbina se ne zna, a mi se pošteđujemo svih slutnji.

U trenutku, Tidža se sjeti kako da skrene s ove priče:

-          Ovo vam moram pričati, ovo svima pričam. Kad ste vi otišli, kad smo ostali sami u Dubrovnicama, tačno smo osjetili da je sve samo sudbina, i da ima Boga i Božjeg išareta. Eto, mala Jasmina, šta joj je bilo -  osamnaest mjeseci, šta je ona mogla znati... Sjećaš se, nije plakala, nije pričala, shvatala je da se nešto čudno dešava. Pogotovo, kad ste vi otišli... i tada je shvatila kako se opet nešto promijenilo. Vidjela je na nama da se i mi drukčije ponašamo, nekako nas je više bilo strah, stalno smo djeci govorili da šute. Rano moja, domalo i ona poče, ha malo, stavi prst na usta i viče „psss“! A ne da bi glas dala, da bi zaplakala... Pa, mali Jasko, dolje u Buk Bijeloj, oni njihovi lopovi donosili razne puške i pokazivali da im dijete kaže kakvu je Mufo im'o, a dijete čulo od nas kako smo govorili da niko od naših nije im'o oružje... ako su i imali, velimo, od nas su krili... te stalno ponavlj'o „Nije... nije... nije moj babo im'o puške“! Probali ga i čokoladama podmitit', obećavali mu svašta, igračke, jok, dijete ne da zareć', ne da se navratiti. A, vidite, kad smo bili u Partizanu, k'o glad utužila, ne moreš mu reći da mu se nema dati da jede, stalno plače i od Majde traži. Kad smo sami, al' čim četnici uđu, on se ušuti. Osjeti, „akoć i dijete“, šta je dušman. Dugo je to trajalo, poslije se valjda i on malo obik'o. Eto, hoću samo da kažem što je Bog, nama dao neku mudrost, snagu da sve izdržimo, a djeci išaret!

 

Dalje, pričom dolazimo do još jednog značajnog detalja. Odgovarale su na naš upit koliko ih je ukupno bilo u Partizanu, usput potvrđujući ulogu sudbine. Stotinu i devet, ne računajući one dvije što su prvi dan odvedene, što nisu ni registrovane, ali dodajući Zeću Barlova!

Koliko je nas iznenadilo to što se broj sigurno preživljelih povećao za jedan, njih je te noći još više. O svemu su stalno pričale, ponešto i krile jedna od druge, kao u slučaju Ramize, ali su dolazile do neke krajnje priče u kojoj su vjerovale da znaju - šta znaju. Ono što su im neki dolazili i pričali, to sasvim nisu ni vjerovale.

U svemu, malo su nada davale Zeći. Njegove godine, oko osamdeset, previše je za put koji je trebao savladati!

Ali, uspio je. Istina, za dalje nije imao snage. Zapravo, nije bio siguran gdje bi dalje trebao. Neko se vrijeme krio u planini, vjerovatno se nadajući da će nabasati na nekoga. Toliko sreće nije imao, a glad ga je vratila u selo. Pokucao je na vrata jednih komšija, Lalovića. Tražio je jesti, makar ga poslije i ubili. Isti je dan, uvečer, doveden njima u Partizan.

Dva sata nam pričaše o onome što su proživljavale. Bolna, ali prisjećanja koja nikada neće zaboraviti, dijelila su se u dva dijela, mjerila vremenom prije i poslije Crvenog krsta.

 Te dvije čarobne riječi imaju svoju snagu, prepoznavaju je i dvije žene, koje su u međuvremenu ušle, a koje su bungalov dijelile s njima, inače su iz okoline Trnova i ništa slično nisu doživjele. I njima se uvijek otimao uzdah, svaki put kada bi one pomenule te čarobne riječi.

Između tih uzdaha, njihovih povremenih jecaja, pokušavam iz razumljenog što više sabrati u što manje riječi. Za dnevnika, za sutra ujutro!

-          Strašno je bilo. Strašno. Šta da kažemo, dan inekako. Kad svane, nama je svanuo! Tad nas puste u dvorište, djeca se igraju, zaborave na glad. Donijeli im nekih igrački. Nećete vjerovati, onaj Janjić, Tuta, jednom im donio nekak'e dvije lopte... Jedno smo vrijeme kontale da nikad živi izaći nećemo. Opet, misliš - da su nas htjeli pobiti, učinili bi to odmah. Eto, i onu djecu izvodili na strijeljanje, pitamo ih kako ste se osjećali, kažu „Nikako, stojiš i čekaš da te ubiju“. K'o djeca, ni za strah ne znaju... Ali, noć kad padne! Kad se smrkne, nama smrkne! Tad je dolazilo da nas stisne takav strah! Legneš, zbiješ se, zagrliš dijete, i svi gledamo samo u vrata. A, ona se svakog časa otvaraju. Nikad ne znaš ko je i zašto ih otvorio. Dođu, upale svjetlo i kažu „ti i ti“, i odvedu. Kroz po sata uđe drugi i dreči „Sve ću vas pobiti“. Neki i ne pale svjetla, istresu rafal po sali... Ali, eto, kad će Bog, tako nisu nikog ni ranili. Jesu svaki drugi dan mijenjali sijalicu, ode u hiljadu komada... Znali su nas, Boga mi, šutati nogama. Ne gledaju je li dijete ili žena, samo udaraju... Ama, ne d'o Bog nikom - ni dan da provede, a, eto, mi se izvukosmo...

 

Naravno, nas je i to veoma zanimalo. Željeli smo od njih čuti kako je to sve skupa izgledalo. Već na samome početku i detalj koji sam osjetio da je u Ramovoj priči nedostajao. One su, ipak, treća grupa koja je upućena!

Za Remzu i Fatimu, bilo je kako je i Ramo pričao. Ipak, nisu četnici čekali četiri dana na novi pokušaj. Već drugi su odabrali druge dvije, strinu mi i Ševalu Hamidovu. Jedna s troje, druga s četvero djece. Ako su imalo sumnjali, željeli su biti sigurniji!

Bez istine su ostali i četnici, ali i žene. Njih dvije su se vratile, s pričom da su bile kod naših, da im je rečeno kako imaju zarobljenike ali kako za razmjenu traže sve civile, ne samo naše iz Trošnja. Dodale su da one dvije nisu stigle, što se podudarilo sa sumnjama da su ubijene. Kompletnu su priču četnici svarili, bili spremni pristati na nove uslove. Naravno, željeli su opet iste poslati.

To im je bio problem. Vadile su se na bolest, odbijale su - po cijenu da ih na mjestu strijeljaju, i njih i njihovu djecu!

Sve je uticalo i na ostale žene. A četnicima se žurilo, bili su uporni, ali i popustljiviji. Tražili su one koje imaju makar i jedno dijete, pa čak i koje tu imaju samo unučad. Prijetili su, ali nije išlo. Na kraju će pristati na bilo koje dvije. Tako će, uz Tidžu koja je imala dvoje djece, ovaj put krenuti i Zehra.

Jedina se Zehra i dobrovoljno javljala. Ona je imala svoj cilj, samo izaći odatle.

-          Nabavili su i meni dimije – priča Zehra – dali nam bijele marame, i cedulju. Dovezli do Jabuke, rekli kuda ćemo dalje. Čim smo došle do one šikare, počele smo mahati maramama. Naši nas vidjeli, počeli dozivati. Pitali su jesmo li iz Trošnja, kazali nam da je i Redžo tu. Nas -  sunce ogrija, sve smo istrčale uz onu šikaru. Oni su odmah ispucali na stotine metaka. Zatim su nam objasnili šta i kako je bilo s Remzom i Fatimom, ali i da Tidža i Ševala nisu ni dolazile k njima. Bezbeli, sve su nam ispričali i za Boljata i Blagojevića, to su ta dva četnika što su ovi tražili za razmjenu. Čim smo to čule, znale smo da od razmjene nema ništa. Ja se, ionako, nisam mislila vraćati.

 

O razlozima zbog kojih su strina i Ševala drukčije postupile, kao i o tome šta će se dalje dešavati, sad nije vrijedilo razmišljati.

Došao je trenutak da Alija, bez obzira na dugo odlaganje, i iz njihovih usta čuje ono što su mu Ramo i Ada već stigli prenijeti.

-          Voljela bih da ti mogu išta reći – Tidža je bila spremnija o ovome govoriti – ali, jedino što je sigurno, niko od njih nije bio s nama. Nijedna od nas ih - ni jedno nije vidjela... Znam da su ti pričali, ono što smo mi u Dubrovnicama čuli, iz bajte su izvedeni prije nego je bomba u nju bačena. Šta je s njima dalje bilo... Neke su komšinice, navodno, dolazile i nešto pričale. Jedne su govorile kako su odvedeni negdje u Miljevinu. Daj Bože... Opet smo čule - da tamo drže samo mlađe cure, radi silovanja. Druge su pričale da je u nekom potoku nađeno jedno malo dijete kako plače pored mrtve majke. To bi i jedino mogla biti Salemovica. Ili Mevresa, al' gdje bi onda bilo drugo dijete... Pravo da ti kažemo, ni ja ni Zehra nismo ni s kim pričale...

-          Remza i Fatima?

-          Ne znamo, Boga mi, to bi trebao njih pitati!?

 

Čudno. Sigurno nije bez razloga. Svakako da će to Aljo učiniti, već sutra, noćas je kasno da se odvaja. Opet, ni taj mu razgovor neće puno novoga reći...

Svejedno, držao se veoma čvrsto. Nade mu nisu povećane, ali niti umanjene. U milost četničku nikad nije ni vjerovao! Najnejasnije mu je, ako su pobijeni, zašto to nije učinjeno odmah!?

Dok po treći put pijemo kahvu, ponukani posljednjim što smo čuli, želimo znati o odnosima koji vladaju dolje. Naslutivo se pokazuje tačnim.

-          Bolje vam je da ne znate – ovaj put Zehra govori – samo što mi nećemo o tome da pričamo, još ne znamo ko će sve i kada izaći. Ali, ako Bog da, doće vrijeme da se suočimo. Rekosmo, vođeni su stalno informativni razgovori s nama. Bilo je prokazivanja! Eto, čuli ste šta Tidža ispriča za malog Jaska, kako je on znao da šuti. Međutim, dolje nije bilo tako. Za nekoliko dana se sve saznalo. Još nam je jedna prijetila da niko ništa ne smije kriti ni lagati, da moramo pričati sve što znamo. Vjere mi, bilo je i da su izmišljale! Razumijem brigu o svojoj djeci, ali ne znam da su neke toliko glupe da nisu shvatile kako tako čine još gore... Nije bitno koje su, Bog im dao sve dobro k'o i meni, njima i njihovoj djeci. Samo, jedva čekam da se vidimo, kad, ako Bog da, i one izađu.

-          Nije nijedna od tvojih, ni Hasiba ni Majda – Tidža primijeti moju zamišljenost – Adi smo već rekle da nije ni Azemina. Većina je bila dobra, samo njih tri-četiri...

-          A, tek kad čuješ šta su pojedine o tebi pričale – Zehra nastavi – maltene, da si ti znao za napad, da si spasio Ćerimagiće, da zato samo od vas niko nije stradao. Isp'o si krivac za sve pobijene. Još će ti Dina Ramova pričati, daće Bog da se nekad i s njom vidiš, njoj je dolazio neki koji je s njom iš'o u školu, ja sam bogme ime zaboravila, i prič'o kako si se ti samo pretvar'o da si dobar s njima, a da si najgori od svih muslimana! Džaba, opet su te neke naše klele i krivile za sve. Bilo je i onih što su te branile. Samo, s budalama nije vrijedilo pričati. Ja sam im rekla, doći će vrijeme kad će se sve saznati, i šta je bilo i šta je ko prič'o. Šta li će one tada pričati...

-          Da sam sad u prilici, samo bih im jedno volio reći – nisam izdržao da se ne nasmijem, mada je ovo bilo više žalosno nego smiješno – ako su mislile kako ja zbog njihovih priča neću moći spavati, grdno su se preračunale. Još k'o dijete sam čuo staru, mudru „Ne slušaj šta o tebi govore, gledaj ko govori“. Ne morate mi kazivati, toliko sam pametan, mogu skontati koje bi to mogle biti. O svačijim će postupcima jedino Bog suditi. A ja se Boga bojim samo zbog jedne stvari koju sam možda mogao promijeniti. To ponavljam od kako smo došli na Trebovu: Ako mi se Elvinu šta dogodi, uvijek ću se osjećati krivim! Kad je Memo doš'o i pozv'o ko će poći s njim, previdio sam činjenicu da mu je trinaest godina, da je viši od puške... Srećom, mogla bi uskoro kakva razmjena, prije nego ga četnici procijene dovoljno velikim za vojnika. Ako njega ne budem nosio na duši, moja savjest je mirna. Daj Bože da svi izađu, da su i Čorbi živi, a nečija torokanja me ne zanimaju. Još bi se čovjek upitao jeste li vi imali druga posla nego da o tome pričate, kao da vam dolje i nije bilo loše...

 

Ružan način da završimo ovaj susret, ovaj razgovor. Zato smo se požurili pohvaliti odnosima koje smo mi među sobom izgradili na Trebovoj, mada to neće popraviti prethodne dojmove.

 

                                       ***

Par sati, koliko smo ostavili za san, mi ćemo provesti u Babinom dolu. Sutra namjeravamo otići i do Remze i Fatime, a obećali smo i njima ponovo malo svratiti.

Utisci su takvi da se nemaju šta slijegati, ali ova naša priča ima toliko prostora da joj se može dodati još puno detalja.

Jedan se ne može mijenjati. Krivci za sve naše poginule su dobro poznati, a mi smo na jednom od zadataka poslije kog ćemo ih nastaviti kažnjavati zbog toga!

                                                           Buk Bijela, most