Vezak vezla
Omer-begovica,
konce suče Jusuf momče
mlado.
„Oj, Boga ti,
Omer-begovice,
begovice, moja
dainice,
što te pitam pravo da
mi kažeš:
Kad ti legneš s begom
u dušeke,
s begom tvojim a
daidžom mojim;
Tresul ti se dojke na
prsima,
puca li ti jelek na
plećima,
driješel ti se gaće
sandalije,
kuca li ti satić pod
učkurom,
crven satić u mrkoj
kutijici?“
3/4. oktobar 1994.
„Oj Jusufe, milo moje
momče,
kad me pitaš pravo da
ti kažem:
Kad ja legnem s begom
u dušeke,
s begom mojim a
daidžom tvojim;
Tresu mi se dojke na
prsima,
i puca mi jelek na
plećima,
i driješe se gaće
sandalije!
Al ne kuca satić pod
učkurom;
Već Jusufe, milo moje
momče,
amo tvoga zlaćana
ključića,
ne bil kako satić
kurisao!“
Kako noć odmicaše, i bi izvjesno kako ćemo ovdje
jutro dočekati, nekako sam ja postajao uvjeren da je ova noć taj naš odmor.
Poslije čega će „kompromis“ biti jednostavan, jasan. Odnosno, neće biti prvi
put da će nam odmora manje trebati nego što mislimo!?
Otud me iznenadi naša istrajnost. Vojska je
svoje, uglavnom rekla.
Uglavnom, jer se jedan momak izdvaja. Edhem Bašić
je iz Višegrada, Goražda ili Rogatice, tamo je negdje teško ranjen, ovamo
prebačen na liječenje. Oporavio se, nije mogao tamo, priključio se nama. Naoči
je djelovao tih, na momente i da je ranjavanje ostavilo traga i na njegovu
psihu. Moglo bi se reći kako je i ovo jedan od tih momenata.