51 Ostali smo bez vodiča

Jablan drvce u gorici raslo,

često mi ga sjever oblazaše,

i zlatne mu grane oblamaše.

Jablan mu se lijepo moljaše:
„Sjever-vjetre, moj po Bogu brate:

Nemoj mene često oblaziti,

ni zlatne mi grane oblamati!

Čudan sam ti rodak urodio:

Na tri grane tri jabuke zlatne,

na četvrtoj siv mi soko sjedi;

Te on gleda svuda po planini,

gdje dva brata hitar lovak love.

Ulovili srnu i košutu,

i ljeljenče zlatnijeh rogova,

sultaniju u zlatnu kaftanu!“

Kako je dan odmicao to se manje razmišljalo o tome da li, koliko i zašto kasnimo. Uspjeli smo se bolje rasporediti po šumi, a trajanje tišine popravljalo nam je ostatak našega raspoloženja. Sasvim se vraćao osjećaj da će, na kraju, sve biti puno bolje nego je krenulo.

Ako se ne varam negdje sam nekad čuo da sve historijske pobjede, bilo da se odnosilo na rat ili sport, ili bilo koju sferu života, u startu su praćene problemima, teškoćama, pomišljajima na odustajanje. A ako je tako nismo ni trebali razmišljati da li ovaj jedan dan podrazumijeva štednju hrane ili vode.

Ispitujući cijelo područje ne samo da smo se uvjerili kako smo na samome rubu šume nego smo mogli spoznati neke neobičnosti, mala čuda prirode kojima Treskavica obiluje.

Jedno od onih o kojima nismo slušali niti vjerovali da postoji, Sedovu i moju pažnju je okupiravalo nekoliko sati. Više smo odvučeni mladalačkom znatiželjom nego potragom za dodatnom hranom, do nečega što mogosmo nazvati proplančićem. Na kojemu, uz šiblje bi i nekih planinskih trava.

Radoznalost je trajala dok ne prijeđe u čuđenje u momentu kada nađosmo nešto što na prvi pogled ličaše na posebnu, planinsku vrstu jagoda. Čudo bi bilo mnogo manje da ne ubirući prve plodove ne vidjesmo da su nam jako poznati. Nisu to bile jagode nego šipurci. Pravi šipurci.

Ostalo je za botaničare. Plodovi su, uglavnom one uobičajene veličine, pogotovo ako se uzme u obzir da bi se ovdje očekivali znatno manji. Neuobičajeno, nama tako čudno, su stabla. Visinom primjereniji stabljikama jagoda, debljinom doduše ne proporcionalna. Opet su znatno tanja, nego normalna.

I dok smo se skoro takmičili ko će naći interesantnije, manje i tanje, s više i većim plodovima, već smo sračunali najbolji način da ih opišemo. Za kuhanje jednoga čaja potrebno je obrati nekoliko stabala. Prije svega, jer su rjeđa ona s pet i više plodova.

Nekoliko cijelih stabala, skupa s plodovima smo ubacili u rančeve. Bitnije nam je bilo da je vrijeme prolazilo, ne vjerujemo da ćemo biti u prilici praviti čaj dok ovo ne prođe...

                               ***

Večeras će krenuti. A kako smo raspoloženi neće predugo trajati. Oprez nije bio naodmet, slušali smo da je najteže popeti se neopaženo na Treskavicu. Stjerati četnike s nje bi trebao biti lakši dio.

Onda nam je jasno bilo što nismo krenuli dok mrak nije dovoljno stegao. Valjda toliko da se uvjerimo kako se noćašnja svjetla više ne vide.

Nije čudilo ni što se nismo prebrojavali. Malo je onih koji bi se, barem po danu sami vratili.

Kolona je formiravana polahko, bar nas sa začelja što se tiče. Vjerovao sam da je čelo već prošlo tu Ploču u trenutcima dok smo mi kretali.

Kada se javlja i jedan, neočekivani osjećaj. Da je ono sinoć bilo samo pomjeranje, a da tek sada krećemo. Zaprave.

Ako je opasnost gubljenja, prijekida kolone bila naš teret, ovo su te neke moguće prednosti. Ako su četnici i dobili dojavu, ako su postavili zasjedu, ako će se usuditi propustiti glavninu, ne vjerujem da će baš sve.

Iako je sada sam teren nešto što manje hrabri kada se pomisli na moguću zasjedu, draži nam je ovakav. Iz šume smo izašli, čistinom kolona brzo napreduje, hođa je podnošljivija, manje ćemo uopšte trebati odmora, zaustavljanja. Čak mi se čini da bismo ovim tempom mogli sve do trenutka kada trebadnemo udariti. Samo da stignemo na vrijeme. Uz osjećaj da smo zaista krenuli, ide i onaj drugi - sigurno da povratka nema.

Ta misao dodatno tjera svakoga od nas da pogled spusti na jedno usamljeno drvo. Nekoliko stotina metara, desetaka minuta je udaljeno od ruba šume. Da je važno pitali bismo se kako je baš ono ostalo tu, jedino, kao kakav monumentalni spomenik. Pitali bismo se i koje je vrste. Ovako nam je jasno to što je golo, bez lišća, što je povijeno, iskrivljeno.

S desne mu je strane potok, ali duž kojeg drugog drveća nema. Možda je neka posebna vrsta, s posebno jakim žilama kojima ni treskavički vjetar nije mogao ništa. A možda je tu da se sada mi osvrćemo, zlim mislima pretpostavljamo kako bi nekome od nas moglo biti posljednje drvo koje je vidio...

Osvrnuh se još nekoliko puta. Mrak je, mjesečine nema, ali ni drugog drveća, a i nebo je vedro pa je lijepo bilo pratiti dokle se nazire. Kad više nije, mi smo bili negdje na sredini od šume do visokih stijena ka kojima smo išli.

Tu je taj neki usjek, ulaz ili usta Đevigrada. Ako bi se biralo mjesto za zasjedu, to bi moglo biti idealno. Znajući to postajasmo sve tiši. Da bismo na samome ulazu sasvim utihnuli.

Tu je očekivani, razumljivi odmor. Ne uvodi se tolika vojska tek tako u takav tjesnac. Izvidnica, ma ko je činio, ima da obavi naš prvi, možda i najteži zadatak.

Kako vrijeme polahko odmiče to se počinju čuti šapati. Jednime od njih i do nas dođe kako se ovdje jedna grupa već odvojila. Naši diverzanti. Baš i ne razumijem to, ali prihvatam da su to tajne velikih, historijskih uspjeha.

Drugi šapat razumijem. Možda ne u dijelu koji slijedi, ali svakako u onome koji je prethodio. Ostali smo bez vodiča!

Razlozi su, opet, nagađanja. I kao takva, a i svakako su u ovome trenutku nebitna. Je li se naš vodič iznenada uplašio nečega, ili je u pitanju kakva svađa s nekim, daleko je od tog, jedino bitnog pitanja, je li istina.

Ako je istina, a ne vjerujem da bi se neko sada na takav način šalio, pitam se koliko sve trenutna situacija muči našu Komandu. Znam da su neki dan naši izviđači išli sa Suljom, i otprilike prošli cio teren kojim je i nama proći.

Pred očima mi je slika te grupice kako prolazi ispod našeg logora. Poznati su mi hrabrost i ludost Hasiba Džombe, intuitivnost i lukvastvo Krnja Hajdarevića, smirenost i opreznost Tita Madeška, marljivost i privrženost Bajra Čorba, ne sumnjah ni u predanost i kvalitete petoga kojemu ime ne znam, ali je i on u potpunosti doprinio da zaokružena slika o njima bude u vezi ukupnih godina. Tito sa svojih trideset i kojom nije značajno oborio im prosjek ispod pedeset.

Dakako da su više ličili na odjeljenje pekara nego na izviđačko, ali mi je sada još jači onaj drugi tada stvoreni osjećaj, da su sa Suljom Ramićem u izviđanju mogla ići bila koja petorica. Sad se nadam kako to baš i nije blizu istine.

usta Đevigrada