Vila jaše konja
Osmanova;
vila jaše, za njom
Osman pješe.
„Sjaši, vilo, da se
odmorimo!“
„Ja se nisam mlada
umorila:
30. septembar/1. oktobar 1994.
Valja meni bio grad
graditi
brez aršina i brez tebešira,
brez kamena i brez
ćeremita!“
Bilo je još do zore. Jedno od onoga čega se
sasvim dobro sjećam. Uz neotkriveno lutanje i pentranje, kada smo pristigli
ostale.
Ostalo su nagađanja. Dok ne svane.
Nikome ko se trefio u mojoj blizini nije bilo jasno
zašto odmor tako dugo traje. Još manje kada smo se pokušavali raspitati.
Mrak nije dozvoljavao da se iko probije mnogo
naprijed. Kuda god bi krenuo zapeo bi za nekoga.
Pokušaji da se sazna nešto, saplitanje o, ili
nagazivanje nekoga, moraju prestati. Vijesti koje kruže i nisu vijesti, nego
razmišljanja.
Da smo stigli dokle je i predviđeno za danas, to
sam i sam najprije pomislio. I odmah odbacio. Po onome što sam slušao pred
polazak, onome što sam gledao na karti, i sabirajući koliko malo smo prešli,
posebno niti jednu duboku uvalu ili visoku čuku.
To da smo primijećeni, dakako je druga pomisao. Sa
svojim pitanjima, ako jesmo zašto nije na nas pucano, odnosno zašto se ne vraćamo
nazad.
Treća bi bila da smo mi nešto vidjeli. Iako najvjerovatnija,
ni ona nije bez nejasnoća. Šta je s drugima, Slavnom i Viteškom? Kako se
ni u blizini nije čula nikakva pucnjava, može biti da su i oni zastali, tu negdje,
u blizini.
Ono što mora biti jeste da naša Komanda ima vezu s
ostalima. A prostor gdje nas je ovo zateklo ne dozvoljava da i posljednji borci
dođu do više istine od ličnih nagađanja, koja se preklapaju i ponavljaju.
Na kraju se sve toliko oteglo da je još jedino
čemu smo se mogli posvetiti bilo naći dovoljno mjesta da se polazak dočeka
ležeći, malo i odspava.
***
Svanulo je. I ne samo da smo vidjeli koliko nas
je bilo na koliko malome prostoru, još u strani, što je objasnilo onu
nemogućnost informisanja, nego je izazvalo da se jutros čuje puno razgovora u
kojima se javljaju oni koje je neko stigao nagaziti, umjesto da se svi
raspitujemo, s obzirom da trebamo dosta bitnijih odgovora.
Oni jasniji, polahko nam se daju.
Mjesto na kojem smo poznato je kao Ploča.
Tačnije, mi smo malo ispod. A to je mjesto na kojem smo se trebali dohvatiti
platoa.
Međutim vodiči, i ovi naprijed su, navodno,
ugledali neko svjetlo. To je pokrenulo priču da četnika ima gdje ih nikad nije
bilo.
Priča, čiji nastavci su predvidivi, pominje se
izdaja, nastojanja da se vezom sve provjeri. Potom sumnje u razuvjeravanja. I
dogovori među nama šta i kako dalje.
S obzirom da se sačekalo svanuće, jasno je i kako
je to završilo. Odustali nismo, ali sve pomjeramo za dvadeset i četiri sata.
A naredna noć će pokazati jesmo li ispravno
postupili što ćemo dan ovdje predaniti umjesto da smo se vratili nekoliko
nazad, gdje bi se ipak bolje odmorili. Ako u blizini ima bolje mjesto od ovoga.
jedan od vrhova Treskavice
