Oj moja, vodo studena,
i moja ružo rumena,
što s' tako rano procvala?
Nemam te kome trgati.
Ja bi' te majci trgala,
u mene manjke ne ima.
Ja bi' te seji trgala,
seja se moja udala.
Ja bi' te bratu trgala,
brat mi je otiš'o na vojsku.
Ja bi' te dragom trgala,
dragi je od men' daleko:
Preko tri gore zelene,
preko tri vode studene!
Do izvora smo imali manje od pet minuta. Bar još toliko se možemo i tu zadržati. Jednom smo se napili, malo ćemo sjesti i uživati u klokotanju ovog planinskog vrela, da bi poslije dopunili čuturice i još se jednom napili.
Taman smo posjeli, izvoru priđe čovjek koga niko od nas nije znao. Dok je punio kanister, par puta je pogled skretao do nas. Nije progovarao, nije se čak ni pitao. Biće da je naviknut na slične situacije. Ko zna koliko je proteklih dana nepoznatih ljudi ovuda prolazilo, bilo mu pred očima, a svi su bili na proputovanju. Valjda je i nama sudbina isto pripremila!?
Kada se udaljio, tek se i mi osjetismo slobodni koju prozboriti.
- Boga ti, Feride – ja sam počeo – de nam sad objasni, kako ono ti zaliježeš prije nego je metak ispaljen?
- Jebi ti njega – nije se stidio – ja sam ti, uvijek, u pripravnosti, nikad ne znaš u kakve je budale puška! Vidio si, prvo puca! Koji me kurac poslije zaustavlja!?
- Misliš da ste pametni, vi koji niste zalegli? – Zaim je teško prihvatao što nam osjećaji nisu bili jednaki, kao razmišljanja što jesu.
- Dobro si to rek'o – i sam sam o ovome razmišljao, pa sam opet imao pripremljen odgovor – nismo mi hrabriji, nego pametniji. Znali smo gdje smo, a da je neko mislio da nas pobije, ne bi ispalio samo jedan metak, i to u zrak, nego cijeli rafal i to po nama. Odmah sam i skont'o, ne mislim ja da je on nekog od nas pozn'o, nego da se radi o nekom strašivom. Nekom, kome je lakše s nama pričati ako ležimo.
- Ne jedi... – Senadu se ovakvo objašnjenje nije sasvim svidjelo – nije to razlog da glumite.
- A šta smo trebali!? Skinuti pušku i zapucati i mi na njega? Što niste vi, vi ste ležali? To bi mog'o biti problem, on bi se još više prep'o, onda bi ošin'o po nama, a ma kakav da je strijelac, ne zaboravite da je on nas vidio a mi njega nismo.
- A, da je bio četnik? – Zaim je i dalje srljao u diskusiju.
- Eh, da je bio četnik, mi sad ne bi bili ovdje. I sreća da mi svi nismo bili kao vi, da smo svi zalegli ko zna kako bi se sporazumjeli.
- Daj, ne jedite sad govna – Adem nas prekida – evo još nekog na vodu, nemojte da nas on čuje. Šta god da nam se sprema, koliko god da ostanemo, mi moramo ostati skupa. Kao braća, a ja vas tako i doživljavam.
Bio je sasvim u pravu, kao što ja nisam bio siguran objašnjavajući razliku između naših postupaka, mada sam kazao ono što sam doista osjećao.
A ovaj drugi što je došao točiti vodu, djelovao je još manje zainteresovan za nas. Još gluplje bi bilo da smo njega nešto pitali.
Razmjenićemo još jednom zbunjenost što smo ipak ovdje, a ne znamo zašto smo, to nam ni Krnjo nije znao ili htio reći, a Rasim i sigurno nije znao. Neko pomenu mogućnost da je nešto bilo planirano, ali da je to i odgođeno zato što mi nismo došli na vrijeme.
- Nema govora o našem kašnjenju – Adem je požurio svima nam objasniti kako ni o tome ne trebamo razmišljati – hem smo sami nabrzili s Igmana, haman niđe nismo stajali, sinoć nismo ni mogli stići, a i današnji je dan svakako bio prop'o. Ipak, hajmote točite čuture, pa hajdemo. Svejedno, ja 'l sjedili ovdje ja 'l tamo!
Nije bilo svejedno. Da smo samo htjeli birati gdje je ljepše, izabrali bi ovdje. Međutim, birali smo želju za umirenjem znatiželje, naše unutrašnje prirode. Hoćemo saznati zašto smo ovdje.
To je sljedeće što će nam se desiti!?
Grebak, put prema Goraždu
