III - 10 / Probaćemo biti strpljivi

Majka Fatu u Derventu dala,
u Derventu, za bega leventu.
 
Pitala je ostarjela majka:
„Jel' ti, šćeri, obična Derventa,
je l' u volji mlađahni leventa?“
 
Njoj mi Fata u dv'je riječi kaza:
„Nije mene obična Derventa,
al' je mene prilična leventa!“

 

 

I to što su se oblaci počeli navlačiti uticalo je da nam se čini kako nas je noć skoro pretekla. A prvim koracima kroz šumu posljednje što bismo pretpostavili jeste da nas s druge strane čeka logor.

Prirodna tišina, svakome ko bi prolazio ovuda, ne znajući kud ide, dala bi za pretpostaviti da ničim drugim nije remećena. Jedino što možemo čuti jesu naši koraci. Pod nama šušti lišće, kako se večer bude spuštala to će se i jasnije čuti.

Da je duže ići ovom šumom susreli bi se i sa strahom. A što nismo odmah upali pod takav osjećaj zaslužni su Rasim i dvojica vodonoša.

Zato se nismo iznenadili kada smo čuli prve glasove, kao i kad nam je tmurnu tamu noći zamijenilo, ipak još uvijek prisutno dnevno svijetlo iznad livade na kojoj se pruža logor.

Ne samo zbog takvih oblaka, tmuran nam se pokaza ambijent koji nas dočekuje. Prva ocjena će biti jednostavna - ni nalik onome što smo ostavili na Trebovoj!?

Istina, vidimo prilično veću grupu ljudi, ali je to i jedino što se podudara s našim zamišljanjima. Jer, i to je samo zbog večere. Kakav bi, tek, dojam bio da smo stigli sat ranije ili kasnije. Možda bih pomislio kako smo stigli na neko drugo mjesto.

Jedini objekat koji možemo smjestiti u vidokrug je veliki šator, koji očito služi kao kuhinja - ispred su dva velika kazana i nekoliko ljudi koji dijele hranu, a u produžetku druga, puno veća grupa onih koji mirno, i u redu, čekaju da budu usluženi s tih kazana.

Sve se odvija, za nas neuobičajeno tiho. Svako se ponaša kao da tačno zna i ima svoje mjesto u stroju. Ono što, još uvijek, kod nas nije tako izraženo.

-          Nemoj kroz stroj – jednostavno sam morao upozoriti Zaima, koji je išao naprijed, da ne remeti ono što je ovdje uobičajena slika, na ovome mjestu i u ovo doba.

 

Prihvatio je. Zastao, ali sada s još većom dilemom kome se i kako obratiti. Niti vidimo nekoga ko bi nam ličio na kakvog komandanta, niti sami možemo zaključiti gdje bi im se Komanda mogla nalaziti. A ne čini nam se i da ima iko ko će nam sam prići.

Probaćemo biti strpljivi. Pedesetak ih jede, toliko čeka, sve teče po uhodanim pravilima, možda naše čekanje ne bude dugo. Samim tim ni naše čuđenje što smo skoro neprimijećeni. Koji jedu, to je jedino što ih trenutno zanima, kao i one što su skoro na redu. Jedino oni koji su malo podalje, povremeno pogledom prošetaju do nas, ali ga i brzo vrate na one ispred sebe.

Možda bi, ipak, trebali prići nekome. Lakše nam se čini stroj obići s donje, lijeve strane, samo da još malo sačekamo.

Ali, upravo, preko livade, s druge strane potoka, ka kuhinji se kreće nova grupa vojnika. U istom, besprijekornom redu, pa će začelju stići prije nas. Večera je tek počela, a biće da vojske ima onoliko koliko su nam pričali, samo je razmještena na sve strane. Zato, nama preostaje da kuhinju obiđemo s gornje strane.

Obilazeći, uočavamo i drugi šator. Tačnije, dva su spojena. Ako jedan služi za spremanje hrane, drugi je, onda, magacin.

Na drugoj strani nas dočekuje rub šume. Iza smo ostavili kuhinju, magacin, i gladne borce, a ispred nam se otvara velika dolina. Njen lijevi kraj se nazire, a desni završava negdje gdje pogledom ne možemo doprijeti. U cijeloj dolini ne vidimo ništa, dok tek po rubovima uočavamo nešto što liči na šatore, kolibe, barake, bajte, odnosno ono u šta je ovdje vojska smještena.

Čujemo i korake iza sebe. Okrećemo se i vidimo i narednu grupu koja ide istom cilju. Izgleda kako vojske ima i ovamo, onda sigurno i po cijeloj šumi, ali nije to što me zbunilo, odnosno zadržalo pogled na ovoj strani.

Gotovo uvučeni u šumu, parkirana su dva vozila! Tako da svakog ko ih tu vidi prvi put, tjeraju da se zapita kako su tu i dospjela. Cjelokupan dojam upotpunjuje misao kako nije nemoguće i da su rasklopljena, prenešena u dijelovima pa ponovo sklopljena, mada je vjerovatnije da su, ipak, nekako dovežena, krajem livade koji se ne nazire.

Vraćamo se onome što nas, u ovim trenutcima, mnogo više zanima.

Ni u ovoj grupi ne vidimo nikoga poznatog, zato se Zaim i Adem zapućuju najbližima koji upravo završavaju s večerom.

Razgovor nismo čuli, ali način kojim su se vraćali, taj turobni korak, lako smo razumjeli.

-          Ne sviđa mi se što smo čuli – Zaim to odmah i potvrđuje – ovdje je komandant neki pukovnik, a trenutno nije ovdje. Bez njega, tako nam rekoše, niko nam ništa neće znati reći. Čak ne znaju ni kome bismo se mogli obratiti. Jedino što oni znaju to je da smo, valjda, sad jedna brigada, ili ćemo uskoro biti, i mi i oni. Fočanska!

-          Ne slažem se – odmah sam iznio svoje mišljenje – ne možemo čekati dok se taj ne vrati. To nema nigdje. Pa i kod nas, svi znamo šta je Bešović, ali kad ga nema uvijek ima neko ko je glavni u logoru. Garant je tako i ovdje, samo oni, možda, ne znaju ko je to. Jesu li, makar, znali reći gdje je Komanda?

-          Jesu, ali... Ne znam, možemo mi otići, ali šta ako taj ne zna ni ko smo, odnosno što smo i došli.

-          Ne bi smjelo tako biti. Ali, to i nije naš problem. Mi moramo nekog naći, bar probati objasniti kako smo došli. Ako ništa, bar nam mogu dati da jedemo. A i negdje da prenoćimo. Nisam siguran, ali je više šansi da nas Bog noćas počasti kišom, nego da nas nje poštedi.

-          Hajde, otiđi – Feridu se, izgleda, žurilo više nego meni – pa i nismo mi od svoje obijesti ovdje došli, neće nam niko glavu razbiti.

-          U pravu je – imao je i Aljo nešto dodati – a i red je. Ne bi ni bilo smisla da k'o kučke ovdje budemo, da se nikom ne javimo!

-          To jeste, samo mislim da ne bih ja treb'o ići. Možda bi bolje bilo da ti, Aljo, odeš. Najstariji si!

-          Nemojte mene. Nek ide neko mlađi.

-          Onda, Zaim! Njega sam ja i razmišlj'o da odredimo za našeg komandira.

-          Zaim, Boga mi, neće. Ja nisam ni bio da se izdvajamo!

-          Onda, Adem. On i ja smo najviše bili, a on je stariji, još izgleda i ozbiljniji.

-          Nemojte mene. Vas je više, nek bude jedan od vas! Idi ti.

-          Hajde, idi ti – Aljo  je znao da će mene najlakše ubijediti – vidiš da drugi niko neće.

-          U redu, idem ja. Da se javim, vidim za smještaj, a nek neko drugi proba vidjeti s kuharima za večeru, da ne bude kasno.

-          Hajde, i najbolje ćeš ti to – Zaim je jedva dočekao – stotinjak metara naviše, ima veliki bijeli šator. Rekoše, pravo onim putem.

 

                                                            pred kuhinjom, pod kišom