Ivan se majci moljaše:
„Pusti me, majko, do grada,
„Pusti me, majko, do grada,
do bila grada Budima;
u njemu mi je divojka,
po imenu lipa Margita.“
Majci se, s manje, ne može,
neg pustit njega do grada,
do bila grada Budima.
Kad dođe Ivan pod Budim,
triput je Budim obigro,
četvrtim u grad ulazi,
zaspalu nađe divojku.
Poče se Ivan misliti,
hoćel je iz sna buditi,
il bilo lice ljubiti. 9-10.avgust 1995.
Ne htje je iz sna buditi,
ni bijelo lice ljubiti;
Meće joj kupe na nidra,
jabuke zlatne u nidra.
Divojka, kad se prenula,
poče se ona misliti,
otkle joj kupa na nidrim',
te sama sebi govori:
„Da bi ja, rekla od Boga,
„Da bi ja, rekla od Boga,
od Boga nisam dostojna;
Da bi ja rekla, od roda,
od roda nemam nikoga;
Da bi ja rekla od Ive,
Ivan je daleko od mene,
koliko nebo od zemlje!?“
Višestruko neobičan povratak na ratište. Boravak u Sarajevu je
podsjetio da se i ratnik najbolje osjeća kada skine uniformu, neodlazak u
Jablanicu naglasio kako čovjek koji o nečemu ne razmišlja na vrijeme kasnije
možda i ne treba, a zov Treskavice provejava nepoznatošću šta nas ovaj put gore
čeka, neprijateljska ili naša ofanziva.
Neobičnim smatram i to što na kamionu skoro da i nisam razmišljao
ni o Sarajevu ni o Jablanici već o Treskavici, nepoznatom što nas čeka. Možda
sam nekad čuo kako se budućnost može dokučiti razmišljanjem o prošlosti. Nisam
trebao čuti, razmišljajući o prošlosti najčešće se uzdiše.