5 Jedan neprijatelj je poražen

Ivan se majci moljaše:
„Pusti me, majko, do grada,

do bila grada Budima;

u njemu mi je divojka,

po imenu lipa Margita.“

Majci se, s manje, ne može,

neg pustit njega do grada,

do bila grada Budima.

Kad dođe Ivan pod Budim,

triput je Budim obigro,

četvrtim u grad ulazi,

zaspalu nađe divojku.

Poče se Ivan misliti,

hoćel je iz sna buditi,

il bilo lice ljubiti.             9-10.avgust 1995.

Ne htje je iz sna buditi,

ni bijelo lice ljubiti;

Meće joj kupe na nidra,

jabuke zlatne u nidra.

Divojka, kad se prenula,

poče se ona misliti,

otkle joj kupa na nidrim',

te sama sebi govori:
„Da bi ja, rekla od Boga,

od Boga nisam dostojna;

Da bi ja rekla, od roda,

od roda nemam nikoga;

Da bi ja rekla od Ive,

Ivan je daleko od mene,

koliko nebo od zemlje!?“

Višestruko neobičan povratak na ratište. Boravak u Sarajevu je podsjetio da se i ratnik najbolje osjeća kada skine uniformu, neodlazak u Jablanicu naglasio kako čovjek koji o nečemu ne razmišlja na vrijeme kasnije možda i ne treba, a zov Treskavice provejava nepoznatošću šta nas ovaj put gore čeka, neprijateljska ili naša ofanziva.

Neobičnim smatram i to što na kamionu skoro da i nisam razmišljao ni o Sarajevu ni o Jablanici već o Treskavici, nepoznatom što nas čeka. Možda sam nekad čuo kako se budućnost može dokučiti razmišljanjem o prošlosti. Nisam trebao čuti, razmišljajući o prošlosti najčešće se uzdiše.

Na jednome mjestu u dnevniku sam, čini mi se, zapisao kako se Srebrenica i Žepa ne smiju zaboraviti. Pisao sam to pod dojmovima strašnih priča koje slušasmo na radiju.

I za to vrijeme nekako drukčije razmišljah o ovome ratu.

Vraćah se na njegov sami početak, na pokolje koji su pravljeni po Foči, uvijek s akcentom na ono što se desilo u našem Trošnju. Dajem porediti da su situacije slične.

I mi smo bili uglavnom bez oružja, nešto smo prikrili, nedovoljno da pružimo otpor. Splet okolnosti je učinio da pomoć nismo dobili, niti da smo sami našli izlaz iz sela. Tačnije, kasnije smo neki imali sreće, neki ipak nisu. Srebrenica je repriza svega toga, naravno u višestruko većem obimu.

I uz te dvije bitne razlike, njih je trebao štititi Svijet, a i sve se desilo u četvrtoj godini rata, ne na početku.

Zadržim misli na svome selu. Nama se desio strašan zločin, naše poginule ništa vratiti neće ali je onakav razvoj situacije od nas napravio vjerovatno bolje, požrtvovnije, odlučnije ratnike nego bismo to zapravo bili. Usuđujem se kazati kako su vremenom uz nas dodatno stasavali i neki koji su samo suosjećali s nama, kojima smo na neki način bili primjer. Držim da bi i ova Srebrenička nesreća s te strane mogla biti dopunsko punjenje za naš moral. Naš, i cijele naše Armije...

                                 ***

Ni sam dolazak na Treskavicu nije ponudio nikakve nagovještaje šta slijedi. Odavno nismo izašli a zatekli ovakvu tišinu. Kao da smo i mi i četnici uzeli potrebni predah, nedogovoreno primirje. Razmišljajući o zadnjim i trenutnim događanjima na drugim ratištima.

Polahko se tišina počinje remetiti. I to s naše strane. Dolazim pod dojam kao da prvi put se od nas nešto krije, odnosno da se priprema nešto mudrije, organizovanije nego ikad. Mada ne isključujem ni opciju da je taj dojam produkt onog što smo čuli za Srebrenicu i Žepu, odnosno da se možda radi više o željama nas boraca nego ozbiljnosti naše Komande.

Vidim po svima da iskrenije nego ikad čekaju narednu akciju, ofanzivu. Moramo uzvratiti četnicima. Ne zločinom i pokoljima, ali uzimanjem nekih gradova svakako. Kalinovik, rodno mjesto njihovoga vojskovođe Mladića, doima mi se kao najidealniji.

Gledam na saborcima, vidim iste želje. Iz dana u dan sve jače. Osjećam kako ovaj put i Komanda dijeli iste.

Istina, nismo još u nekoj  opsežnoj ofanzivi ali konstantno nešto čačkamo. Što je posebno značajno, od jučer to činimo i artiljerijom. Rekao bih da počinjemo razvlačiti četnike, više im ne damo mira, predaha... Čekamo signal za jači, opsežniji napad.

                                   ***

Dok mi čekamo naredbu da mi napadnemo, u Krajini je već odavno krenulo. I to tako da naše nestrpljenje utrostručenom brzinom narasta. Narasta do te mjere da neoprezno počinjemo već zaboravljati na Srebrenicu i Žepu!?

Nismo do sada oslobađali gradove, izuzmemo li Trnovo koje smo dva puta uzimali ali i ponovo gubili. Sada se u Krajini nešto takvo najavljivalo. Tako je i moralo da bude.

Oslobođena je Velika Kladuša. Jedan neprijatelj je definitivno poražen, gubljenjem Kladuše ruši se i ta nepostojeća para-pokrajina koju su kontrolisali izdajnici okupljeni oko Fikreta Abdića. Neki među nama su se pitali kako se to nije i ranije desilo, posebno nakon što je s Hrvatima potpisano primirje. Ako ništa to je i bio neki preduslov.

Paralelno je nastavljen rat i u Hrvatskoj. Ne znam smijem li tako reći, zapravo je i okončan. Takozvana Srpska Krajina je pala...

Dok takve, odnosno slične rečenice upisujem u dnevnik srce mi buba. Bilo je i ranije velikih pobjeda, uzimali smo Trnovo, Vozuću, Ozren, brdo Žuč... eto sada i Veliku Kladušu.

Ipak je ovo što je u Hrvatskoj urađeno i jedino - prava pobjeda. A u njoj smo im i mi pomogli. Valjda i oni nama pomognu. Zapravo i ne moraju, već su. Kad znamo da su oni uspjeli vjerujemo da i mi možemo.

Dok to bilježim suza mi jedna pade po hartiji. Sjetih se onoga što smo izgubili.

Ne dam drugoj da krene. Prva je pala u trenutku kada sam htio se zapitati - da nismo preuranili sa veseljem, s procjenama da ćemo uraditi isto što i Hrvati? Šta ako četnici ubrzo uzvrate, počnu vraćati izgubljeno?

Ne vjerujem da četnici imaju kuveta za to, uvijek smo bili bolji borci, sada im pariramo i logistikom, ovo mora biti samo početak. Početak njihovoga kraja. Onako kako su to i Hrvati uradili. Svijet jeste zaustavio tamo rat, ali ne zauvijek. Pregovaralo se, bez mogućnosti dogovora. Hrvati nisu odustali od svojih dijelova.

Ne znam, nekako mi se sad čini kako je to tamo, na još neki način povezano s našim ratom. Biće da je Svijet obećao Hrvatima dopustiti da jednog dana završe sa „svojim“ Srbima, ali pod uslovom da u Bosnu ne diraju. Tako je, barem s te strane i pošteno.

Međutim, u ovome ratu su dvije države napadnute od iste. A u tom slučaju, obje oslobodilačke vojske su trebale imati interes, da se udružimo. I to na ovakav, briljantan način. Peti Korpus je obavljajući posao s ove strane uvijek bio i indirektna pomoć Hrvatskoj vojsci koja je tako puno lakše mogla oslobađati svoju Krajinu.

Sa radija još slušamo pohvale zbog ostvarenog spajanja naše i hrvatske vojske, odnosno o susretu dvaju komandanata, našeg generala Atifa Dudakovića i generala Hrvatske vojske Marijana Marekovića. Susret se okarakterisao i kao historijski, i kao povijesni.

Susret koji na neki način potvrđuje kraj jednog, rata u Hrvatskoj, i koji najavljuje skoriji završetak i ovog našeg rata...

Velika Kladuša, stari dio grada