U subotu predveče, sjedi sultan i plače.
Pitala ga Rabija, prelijepa robinja:
„Šta je tebi, sultane, zašto suze proljevaš?“
„Plačem, robinjo,
od jada ti znana,
Bosna mi je prodana!“
Zaplakala Rabija, prelijepa robinja:
„Sunce naše sa istoka, teška ti je nevolja.“
„Jeste, moja robinjo, sva je Bosna propala.“ 11. avgust 1995.
„Plačem, robinjo,
od jada ti znana,
Bosna mi je prodana!“
„Moja vjerna robinjo, duša mi je ranjena.
Murtati me izdali, zulumćari prodali.
Murtate ću hvatati, u tamnicu metati.“
„Plačem, robinjo,
od jada ti znana,
Bosna mi je prodana!“
Noćas mi se nije dalo spavati. Čini mi se da nisam svojom voljom
razmišljao, misli su me same pritiskale. Sve ovo što se desilo u zadnjih mjesec
dana, u tim se mojim mislima uporno pokušalo ispovezivati.
I kao da me je nešto tjeralo da se mislima vraćam Srebrenici i
Žepi. Odatle su se misli raspršivale dalje. I obavezno povraćale nazad.
Stvarala mi se u glavi jedna neobična priča. Priča koju sam nastojao
oblikovati, zaokružiti.
Nekoliko sam se puta trzao da li da se latim dnevnika, da odmah
pribilježim nešto od svojih misli. Nije mi se dalo bihuzuriti ostale, paliti
fenjer, a i ubjeđivao sam se kako ću i sam biti uvjereniji ako cijelu priču
zapamtim.
Odmah po doručku i kafi prihvatih se dnevnika. Prva rečenica koju
sam upisao bila je „Srebrenica je prodata!“
Upisah još nekoliko rečenica. Više nisam htio. Dolazile su mi
noćašnje misli ali mi je nešto iznutra mene govorilo da ne pišem mnogo. Da
zapamtim.
Izašao sam iz bajte i krenuo prema jednome brežuljku. Zovnuo sam
Seda da me prati. Ne znam zašto pošao je i Rale.
Legao sam na leđa, uperio pogled u nebo. Sedo je to razumio,
pokazivao je spremnost da sluša ono o čemu budem govorio. Rale se smijuljio,
kao da je predosjećao nešto ali bez dokučivosti šta.
- Srebrenica je prodata! – uskliknuh nakon par minuta.
Sedo samo što nije prasnuo u smijeh. Zurio sam u nebo ali sam
osjećao njegov pogled na sebi. Ostao sam miran, čekao sam Raletovu reakciju.
- Nemoj se, mali, ništa smijati – uslijedila je ubrzo, pošto je Rale
utrgao jednu travku i sažvakao jedan njen dio – znaš da i meni ovih dana takve
misli bubnjaju glavom. I meni je sve to jako sumnjivo.
- Vi ste ludi – Sedo je malo smanjio smijeh – prodali, kome?
Četnicima?
- I ustašama – odgovorih tiho, još samovjereniji nakon Raletovog
odobravanja.
- E to... to je ono što je i meni najviše sumnjivo – opet se Rale
nadoveza – sve mi je to nekako isprepleteno. Naši amo izvlače Komandu, vojsku
ostavljaju samu, a gore se s ustašama uvezuju.
- Baš to – nastavljam ja – veza između Srebrenice i Srpske Krajine je
velika. Oboje su bile zaštićene zone. Samo treba zamisliti šta bi se desilo da
su Hrvati onako napali Krajinu, kao zaštićenu zonu. Pa NATO bi njih morao
bombardovati. Njima je trebalo nešto prije da se dogodi. Da prvo Srbi nešto
veliko zgriješe, da se po njima udari, i tada ovo prolazi neopaženo.
- Ja to ne mogu vjerovati – Sedo je slušao razmišljajući – šta naši
imaju od toga, tu samo Hrvati hajruju...
- Kako nemaju – sad Rale nastavlja – nama je trebala NATO
intervencija, dobili smo je. Izglasana je. A, zašto nije provedena? Baš zato!
Hrvatima nije trebala, njima je samo trebalo da se njih ne bije, oni sami su
mogli riješiti Krajinu. Davno. Nisu to linije kao kod nas, to je jedna linija
fronte, probiješ je i to je to. Kontaš li sad, mali?
- Ja jok... Đe vi vidite tu intervenciju? I – prodaju?
- Mućni malo glavom, mali. Vidi, da je NATO odmah tuko četnike šta bi
mogo uraditi nakon „Oluje“? Moro bi bombardovati i Hrvatsku. A nije. Niti je
štitio četnike tamo. Intervenciju su izglasali, možda već sutra počnu. Neće oni
njih nešto mnogo tući, samo im pokazati da mogu. Natjeraće ih da pregovaraju...
- Da je tako morali bi izglasati i intervenciju u Hrvatskoj – Sedo se
nastavlja protiviti našim promišljanjima.
- A jesi zelen – Rale ga nastavlja uvjeravati – kakva sad tamo
intervencija. Tamo je rat gotov, nema više. Tačka. Kapak. Nema više ni
pregovora. A ovdje još rat traje. I jebo intervenciju nakon što je nešto bilo.
Gotovo je sa Srebrenicom i Žepom. A, zar ti misliš da će četnici stati. Da neće
navaliti na Goražde...
- Taman je to tako, otprilike – ja želim zaokružiti priču – s tim da
je ne isključujem da je i love bilo u obrtu. Jebeni su naši igrači. A i ko će
ga znati kako se i došlo do ovakve ideje, je li i Svijet tu upetljan. Mislim da
je ideja poodavno već gotova bila, samo se čekalo plodno tle. Sve su prilike da
je Goražde trebalo biti prva, glavna žrtva. Međutim, to nije išlo. Nijesu se
četnici tako lahko upecali. Možda su oni mogli uzeti Goražde, ali je tu trebalo
i njih mnogo zijaniti. Tako je to propalo. Srebrenica je drukčija priča.
Demilitarizovana, i nije prevelika opasnost. Ne kažem ja da su četnici odustali
od Goražda, ali je baš ovo u Hrvatskoj pokazalo da se rat, ratovi zaokreću.
Nisu više četnici dominantni koliko su mislili. A i nije moglo, niti može ovako
ostati. Nema enklava. Ko će ga znati, možda je dogovoreno da se mi spojimo sa
Goraždem a njima da damo Srebrenicu i Žepu. Pada mi na um ono istihare po
kojemu ćemo se mi samo ušetati u Foču. Možda u Foču nećemo, možda se radi o
Goraždu. Nije valjda da ti i to treba crtati. Ali ima nešto drugo što mene
muči, o čemu sam dugo dumao. A u vezi davanja, prodaje Srebrenice i Žepe...
Sageo sam se da uzmem i ja travku za žvakanje. Nisam žurio, birao
sam. Nisam birao, tražio sam vrijeme da bolje posložim misli.
Krajem oka sam pratio Seda. Čekao je da nastavim. Ali osjetim i blagi,
mladalački napor da se bez prihvatanja svega što smo Rale i ja već rekli,
pokuša doprijeti do onog što ćemo još dodati.
Prebacih pogled ka Raletu, on je svoju travku mirno žvakao. Vidim spremnost
da me nadopunjuje ali tek nakon što dovršim započetu misao.
Dođoh do travke odlične za žvakanje. Ubirem je, i kao pripremam. Zadnje
sređivanje misli, počeo sam najdirektnije ali sad sam kao oprezan. Možda mi, da
je i Sedo odmah prihvatio priču, ova travka ne bi ni trebala.
Možda je Sedo pomislio da će tako ubrzati, tek pružio se i on ka
krupnoj travi. On je odmah zahvatio nekoliko vlasi. Što sam ja prihvatio kao
požurivanje, ali i kao nesvjesni signal da će do kraja i on povjerovati u to
što Rale i ja smatramo očitim.
- Moguće da su naši nekako
ispipavali raspoloženje tamošnjih komandanata, da su zaključili da ne bi bilo
nikakve volje da se tako preda, odnosno izda, zbog čega se i išlo na izvlačenje
većeg dijela Komande – slušao me Sedo bez daha, no vidjelo se i da očekuje više
– kao, bez tih kojima vojska najviše vjeruje drukčije se nije dalo ni
očekivati. Pa sjetimo se, ti i ja Sedo, a vjerujem da je i Rale čuo, kako je
sprva bilo na Zelengori. Kad je Bešović tu mi smo svi puni elana, jurnuli bi
odmah na Foču da nam je naređeno, a čim bi Bešović negdje otišao, kakvo
izviđanje, jali sastanak na Grepku, tamo budi pravi haos. Svi ko ubjeni u
glave. A i koliko sam ti puta pričao koliko je nama onda na Vučevu značilo kad
su nam vratili Ćasaru. Pravi čovjek, pravi vođa znači mnogo. Pa nas pedeset, sa
Ćasarom je bilo spremno da se tuče s hiljadama četnika. A ni sve skupa nismo
bili sila, ali jesmo kad je Bešović tu. Je li ti sada sve jasno?
- Nije – kao iz topa će Sedo – hajde da razumijem to sa Hrvatima, oni
jesu premazani, jasno je da je Svijet jedino potpuno na njihovoj strani, ko
katolička posla, pa da je Svijet i skovo sav taj plan ali ne mogu da vjerujem
da neko može žrtvovati deset hiljada, ili koliko već ljudi. Nema tih para, a
vala ni teritorije, pa ni intervencija ne vrijedi toliko!
- Zelen si ti, mali, zelen – Rale se ponovo ubaci – svi smo mi
zeleni, a ti pogotovo. Šta su obični ljudi u ratu? Brojke, samo. Pa znaš da ima
komandanata koji se diče s time koliko su boraca izgubili. Nisu svi Bešovići. I
Galibi. Ma jebe se onim guzonjama dolje u Sarajevu i za tebe i za mene, i sve
ovo bijede i sirotinje što ratuje. Oni bi nas postrijeljali no im još trebamo,
da ne bi oni guzove iznosili na ova brda. Tako ti je isto i s onim jadnicima
tamo. Sem toga, ma nije njima toliko stalo ni do Nasera i još tih nekih
komandanata, malo bi oni duži otpor pružili vjerovatno ali bi to opet palo, no je
trebalo neke stranačke guzice spasiti, pa da ne bi bilo ofirno...
- Tu smo negdje Rale i ja – nastavljam opet ja – nisu naši marili
mnogo za brojke tamo. Ono, moguće da je, ako je bilo i sa Srbima nekog
dogovora, da se kontalo kao da pobiju hiljadu-dvije, ali četnik ko četnik kad
se domogne nejači ne zna stati. Uglavnom, ima tih nekih dvojbi, oko samih
detalja, u kojoj je mjeri sve ispalo kako je planirano, ali u jednome nema
dvojbi: Srebrenica je prodata!
- Htio si reći: izdata? – Sedo se još opirao mome i Raletovom
razmišljanju.
- Nema tu neke razlike – konstatova Rale.
- Rekao sam što sam htio: prodata! – ostah pri svome, bolje se
namjestih na ledini, ponovo zažmurih i tako nastavih zuriti u crno nebo.
